Od kad znam za sebe bavim se nekom vrstom rekreativnog vježbanja: aerobikom, step-aerobikom, instanityem, zumbom, pilatesom, HIIT-om i sličnim oblicima tjelovježbe. Volim taj osjećaj tijela u pokretu, tijela u formi, pomicanja vlastitih granica izdržljivosti i mogućnosti. No, trčanje mi je uvijek bilo nešto što sam smatrala jako teškim, zahtjevnim i rezerviranim za najbolje sportaše. Zanimalo me. Jako. Nekoliko mojih samostalnih pokušaja trčanja završilo je mojim zaključkom da je preteško i da to nije za mene.

U posljednje dvije-tri godine u Sisku je rekreativno trčanje postalo jako popularno. Sve više mojih poznanika i prijatelja počelo se baviti trčanjem. Pratila sam ih na društvenim mrežama, divila se pretrčanim dionicama i podržavala njihove treninge i utrke. Iako je moja želja da se i trčanjem bavim još uvijek postojala, iako su me ti moji prijatelji zvali da im se priključim, nisam se mogla nikako odlučiti na trčanje, pravdajući se sama sebi (ali sasvim opravdano) pretrpanim dnevnim rasporedom i nedostatkom vremena.

Prvi zajednički trening

Kako se ovo ljeto približavalo, počeli smo se više družiti vani, u prirodi, po vikendicama i roštiljima, te sam slušala sve više oduševljenih priča mojih prijatelja koji se bave trčanjem, te njihovih planova za sudjelovanje na nadolazećim utrkama. Moja prijateljica Maja koja se već godinama bavi trčanjem, a ozlijedila je koljeno na prošlom skijanju, počela je opet nedavno trenirati trčanje, te me jednom prilikom pozvala da trčim s njom. Rekoh joj da sam već nekoliko puta pokušala sama i da mi je to preteško i da iako želim trčati, nije to za mene. Uvjerila me da je u društvu lakše, te da ona sad trči laganim tempom i da ću ju moći pratiti. Pristala sam. Iako nisam baš bila uvjerena da je u društvu lakše.

Taj dan došavši s posla osjetila sam lagano uzbuđenje pred dogovoreni trening, spremila se na brzinu i otrčala do Grabe gdje je bio dogovor da se nađemo. Maja je već trčala s još jednom prijateljicom, te sam im se priključila lagano trčeći i razgovarajući s njima. Odmah sam dobila par dragocjenih savjeta oko disanja koje mi je bilo najteži dio u trčanju jer bih se brzo uspuhala i izgubila dah, te mi je trčanje zbog kratkog i brzog disanja bilo još teže. Tempo je bio lagan i mogla sam ga držati bez većih problema, Maja je zaista pazila da mi ne bude prenaporno i da me ne obeshrabri. Taj prvi zajednički trening od 3 kruga oko Grabe i ukupno gotovo 5 km do moje kuće prošao mi je tako brzo i lagano, a iako mi je samo trčanje bilo teško, osjećala sam se još puna snage stigavši doma. Trkači su u pravu kad kažu – puno je lakše trčati u društvu.

Nekoliko idućih treninga odradile smo na Nasipu, tempo je bio svaki put malo brži i trening malo naporniji. Moj entuzijazam i mogućnosti trčanja ovisile su i o proteklom radnom danu i sakupljenom umoru, ali trudila sam se otići na svaki trening jer me ispunjavao zadovoljstvom koliko god da mi je trčanje i dalje bilo teško i zahtjevno.

Hoću li ja to moći?

Na jednom od tih prvih treninga pridružile smo se već iskusnim trkačicama Divlje sisačke lige koje su naravno trčale duže duljine puno bržim tempom. Oduševila me njihova pozitivna energija i prijateljski duh te njihov entuzijazam oko trčanja. Druženje s njima je od početka bilo puno pozitive i dobre vibre. Odmah su mi podijelile dragocjene savjete oko trčanja i trkaće opreme. Prvi zajednički trening odmah se spomenula utrka na Ozlju; tko ide, s kim tko ide, kad se ide…. Maja me pitala bih li i ja išla. Bila sam iznenađena. Ali ja trčim tek nekoliko dana, pa ne osjećam se niti najmanje spremnom. Radilo se o Ozalj i Vrhovac trail utrci, koja se trebala održati 14. srpnja, najkraća staza iznosila je 6 kilometara i uvjeravali su me da ja to mogu – pa istrčim na treningu samo kilometar manje. Željela sam ići. Taj tren kada sam rekla idem, osjetila sam i instantno uzbuđenje i nestrpljenje i neizvjesnost pred izazovom koji sam sama sebi nametnula. Hoću li ja to moći? Ma hoću… pa nije to tako strašno, samo 6 km, tješila sam se. Nakon par dana Maja me prijavila. Mislila sam si; OK, to je to, sad nema natrag.

To jutro na dan utrke probudila sam se u zoru, nestrpljiva i uzbuđena srknula kavu na brzaka, potrpala stvari u torbu i jurnula na mjesto sastanka s curama. Vozila sam još tri prijateljice na utrku. Maja i Helene su trčale sa mnom 6 km, a Branka je prijavila 15 km. Put je prošao brzo, u veselom ženskom čavrljanju. Kad smo skrenule s autoceste u Karlovcu, te vozile prema Vrhovcu, dočekao nas je lijepi brežuljkasti krajolik, predivna priroda i stari grad Ozalj. Dovezavši se do odredišta otišle smo se prijaviti na start, a tamo me iznenadilo more ljudi. Ugledala sam hrpu ljudi u sportskoj opremi u redu na startu, ispred restorana, na livadi, na cesti… posvuda samo trkači. Osjetila sam se baš nekako sretno i zadovoljno pri pomisli kako i ja tu pripadam, među sve te ljude, među trkače koji su došli provesti dan u toj lijepoj prirodi, trčeći.

Nakon što smo se prijavile i nakon što sam dobila svoj startni broj 31, našle smo se s ostatkom ekipe iz Siska koji je stigao kombijem. Skupa smo se istezali i zagrijali za utrku uz smijeh i zezanciju. Sve je bilo tako opušteno i uz hrpu pozitivne energije, pa i sam start. Stala sam uz svoje Maju i Helenu na začelje i označen je početak utrke. Krenule smo trčati, polagano, razgledavale okolinu, pazile kuda stajemo po neravnom, zemljanom, poljskom putu… Trčale lagano kroz šumu, preskakale potok, pratile oznake za stazu, pričale i smijale se… Dok nije došlo polje, visoka, suha polegnuta trava i dio staze po kojoj je peklo sunce i odjednom strmi uspon. Krenula sam nadobudno trčati prvih par metara po tom usponu, ali noge me nisu dugo slušale, postajale su sve teže, morala sam hodati, grabila sam što sam brže mogla. Uspon je bio prilično dugačak i naporan, penjala sam se bez zaustavljanja, nisam htjela posustati, ali usta su postala suha, a noge su počele peći, jako, sve više, a usponu nikad kraja. I onda su počele one crne, neželjene misli; što je meni ovo trebalo? Tko me natjerao na to? Ima li ovome kraja? Hoću vodeeee!

Izazov samoj sebi

Klikni na sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Morala sam se hitno „resetirati“! Sabrala sam se i pomislila – ovo je tvoj vlastiti izbor, tvoj vlastiti izazov samoj sebi, pa ovdje si da uživaš, uživaj sad! Izvukla sam mobitel i još uvijek hodajući usponom opalila par fotki prekrasnih vinograda oko nas i mene i mojih cura dok smo se uspinjale. I u tren oka uspon je prešao u prilično ravan asfaltirani put i nakon toga u šumicu i hlad kojim je opet bilo lijepo trčati do stanice s okrjepom. Tamo nas je čekala ekipa veselih domaćina s vodom i slatkom lubenicom. Naravno i tamo je palo par fotki. Krenule smo vesele i okrijepljene natrag istom stazom nizbrdo, ali nije mi bilo baš lako trčati po tim neravnim stazama nizbrdo; pazila sam dobro da ne iskrenem zglob.

Cijela staza je bila puna grbavih staza po uzvisinama i nizbrdicama i činila mi se vrlo zahtjevnom, bila sam dosta umorna i iscrpljena i od sunca i vrućine. Znam da sam u jednom trenu izgubila svoje cure uza sebe; Maja je otišla naprijed, a Helena ostala malo iza mene. Tjerala sam samu sebe trčati što brže sam mogla, ali u tom trenu mi se činilo da već dugo trčim i da mi je sve to nekako duže i napornije nego sam si ja to zamišljala.

Posljednja uzvisina se činila najdužom i najtežom, ali kada sam na kraju te uzvisine ugledala crkvu do koje se nalazio cilj utrke, osjetila sam iznenadni nalet snage i potrčala sam brzo koliko god brzo sam u tom trenu mogla. Neopisivo zadovoljstvo i sreća je bilo proći kroz ta ciljna vrata. Odmah sam se bacila na vodu i lubenicu koje su nas čekale na cilju, te sjela na travu u hlad kako bih došla k sebi. Bila je to moja prva otrčana utrka.

Osjećaj nakon utrke je zaista neopisiv; zadovoljstvo samim sobom i osjećaj da možeš postići bilo što je najbliže opisu toga osjećaja koji me obuzeo. Bila sam sretna. Umorna, znojna, blatnjava, zamazana, žedna i gladna, ali sretna. Rekli su mi da ću se zaraziti trčanjem nakon prve otrčane utrke – i imali su pravo! Veselim se idućoj, dužoj trail utrci, koju naravno već planiram.

Anita Komazec Prpić