Uz pojam ‘odustajanje’ obično vežemo negativne konotacije – odustajemo zato što nismo dovoljno uporni, snažni, nismo na visini zadatka; odustajemo zbog neke slabosti. Međutim, odustajanje u sportskom kontekstu treba biti isključivo racionalna odluka, koja će sportašu dugoročno donijeti pozitivan ishod. Iako su redoviti i dobro odrađeni treninzi ključ uspjeha svakog sportaša, ponekad je nužno odustati od pokojega ili barem smanjiti intenzitet, ako će to naposljetku donijeti korist sportašu.

U slučaju iscrpljenosti i/ili pretreniranosti, puno je važnije uzeti vrijeme za oporavak nego tvrdoglavo ustrajati na predviđenom rasporedu treninga, što bi na kraju moglo dovesti i do ozljede. Sve je, naravno, stvar osobne procjene, a pitanje koje si svaki sportaš u toj situaciji mora postaviti je otprilike sljedeće: Što će više pridonijeti mojoj snazi i uspjehu – odustajanje ili odrađivanje treninga?

Bez kalkulacija

Loši vremenski uvjeti poput vrućine, kiše, vjetra ili snijega ne bi smjeli biti razlozi za odustajanje od treninga. Kada je to moguće, treba se prilagoditi uvjetima – u ljetnim mjesecima trenirati ujutro ili uvečer, zaštititi se primjerenim odabirom odjeće i obuće, prilagoditi prehranu godišnjem dobu i slično. Odustajanje zbog vremenskih neprilika jednostavno nije opcija za ozbiljnog sportaša!

Što se tiče odustajanja na utrci, u načelu sam protiv. Nekoliko puta mi se dogodilo da sam tijekom utrke odustala zbog kalkulacija. Naime, kada bih vidjela da neću moći ostvariti planirani rezultat i/ili plasman , jednostavno bih se obeshrabrila i odustala. Nakon odustajanja na 25.kilometru na maratonu u Krakowu sam se osjećala užasno – mislim da je to bio trenutak u kojem sam shvatila da je jedino važno dati sve od sebe i proći kroz cilj, bez obzira na rezultat. Odustajanje zbog pogrešnih razloga je najveći poraz! Stoga u pravilu više ne odustajem. Čak i kada imam loš dan, ustrajem da dođem do cilja – pa makar i 111. po redu, što mi se dogodilo na jednom maratonu ove godine.

Procjena vlastitih granica

Dakako, postoje i opravdani razlozi za odustajanje od utrke ili na samoj utrci, a oni su prvenstveno zdravstvene prirode. Bolest, ozljede, problemi s disanjem ili srčanim ritmom, poremećaji svijesti – sve su to razlozi zbog kojih trkač mora stati i odustati. Sport mora biti u službi zdravlja, a ne obrnuto.

Veće distance poput ultramaratona zahtijevaju još pažljivije promišljanje. Ako postoje neki problemi već na 5. kilometru, možda će biti moguće izdržati do polumaratona, ali vjerojatno ne i ultramaratona. Zato trkač uvijek mora dobro procijeniti vlastite mogućnosti i donijeti odluku koja će dugoročno imati pozitivne posljedice. Primjerice, ustrajanje na ultramaratonu unatoč nekoj sitnoj ozljedi može rezultirati pogoršanjem ozljede i naposljetku na više mjeseci udaljiti trkača sa staze. Odustajanje bi u tom slučaju bila puno mudrija odluka, koja bi trkaču omogućila brži oporavak i, prema tomu, brži povratak u formu.

Dakle, iako je ustrajnost jedna od nužnih odlika svakog sportaša, ispravna procjena vlastitih granica je još važnija. U tom je smislu odustajanje ponekad racionalna i logična odluka.

Marija Vrajić