Domaći turistički slogan Mala zemlja za veliki odmor, možda bi se trebao promijeniti u Mala zemlja velikih sportaša. Ne bi bilo loše da netko iz nadležnog Ministarstva ili Hrvatske turističke zajednice razmisli o tome. Godinama svjedočimo nevjerojatnim uspjesima naših sportaša koji redom ostvaruju fenomenalne svjetske uspjehe, najčešće do njih dolaze bez prave (ili ikakve) potpore, i zaista kvalitetnije promoviraju Hrvatsku i njezin turizam od bilo kojeg plaćenog spota na CNN-u ili pojavljivanja na velikim svjetskim sajmovima turizma. Ivica i Janica, braća Sinković, Sandra Perković, Goran Ivanišević i Marin Čilić, rukometaši, nogometaši, vaterpolisti, niz je nevjerojatan, a njemu se odavno pridružilo i ime Nikoline Šustić, no nakon osvajanja Svjetskog prvenstva na 100 kilometara ono je zlatnim slovima upisano u knjigu najvećih hrvatskih sportskih uspjeha.

Mlada Splićanka već neko vrijeme postiže svjetski vrijedne rezultate, osvaja medalje, pobjeđuje na velikim utrkama, no trčanje ima status kakav ima i njezini uspjesi prolaze gotovo nezapaženo. Uz iznimku pokojeg medija, o Nikolininim uspjesima jednostavno ne možete pronaći ništa na internetu. Naravno, na hrvatskom jeziku. Na talijanskom, recimo, možete! Dugoprugaško trčanje, koje iziskuje ne samo strašnu volju i ogromno potrošeno vrijeme za treninge, nego i jaku glavu te motivaciju kakvom se samo rijetki mogu pohvaliti, svedeno je na razinu seoskog natjecanja u bacanju kamenčića u dalj. Taj tretman ne samo da je ponižavajuć za sportaša, nego i kontraproduktivan za razvoj rekreacije na kojoj se temelji zdravlje nas i naše djece.

Unatoč takvom statusu, Hrvatska se može pohvaliti nevjerojatno uspješnom ženskom ultraškom reprezentacijom, pojedinačnim i ekipnim medaljama s najvećih svjetskih natjecanja, a od kolovoza imamo i svjetsku prvakinju na 100 kilometara. Nikolina Šustić je do najvećeg trijumfa u karijeri stigla na domaćoj stazi u Sv. Martinu na Muri, no realno, domaći teren na takvim duljinama ne predstavlja tko zna kakvu prednost. Toliko je prilika da nešto pođe po zlu, ili barem ne onako kako je planirano, da je to nevjerojatno.

Unatoč svemu, Nikolina je prva prošla ciljem i razgalila srca male, ali kompaktne trkačke zajednice. Mi koji volim trčanje, bavimo se njime profesionalno ili rekreativno, jako dobro znamo što se sve mora posložiti da bi se ostvario takav uspjeh. Prvenstveno se mora voljeti taj sport, trošiti svoje slobodno vrijeme i trenirati po najvećim vrućinama ili snježnim mećavama, nerijetko zapostaviti obiteljske obaveze te trošiti vrijedne dane godišnjeg odmora na odlaske na utrke. Sve to odavno je Nikolinina stvarnost. Njezina ljubav prema trčanju toliko je velika da je naslov svjetske prvakinje jedini pravedni ishod života kakvim živi.

Kao što je i red, svjetskoj prvakinji treba pridati pozornost, treba joj dati onih fiktivnih 5 minuta slave, ona to zaslužuje ne samo uspjehom, nego i pristupom svojoj okolini. Primjerice, nikad, ali baš nikad nas nije odbila za izjavu, čak i u trenucima kad pokušavala doći do daha nakon nekog napornog natjecanja pristojno je odgovorila na naša pitanja i zahvalila na tome što se netko zanima za nju. Temperamentna Dalmatinka trebala bi biti uzor kako se sportaši trebaju ponašati na borilištu i izvan njega, kako tretirati dosadne novinare i razgaljene navijače. Nemojte se zavaravati, nije uvijek lako ostati sabran i miran, primati čestitke nakon jurnjave na nekom maratonu ili još duljim stazama, razgovarati sa znatiželjnim novinarima (nažalost, nema nas previše) koji izjavu i komentar žele, eto, baš sad. I mi smo katkad naporni. No ona sve to stoički riješi, uz smiješak i puno razumijevanja.

Evo stoga intervjua s Nikolinom Šustić, mahom na temu osvajanja titule svjetske prvakinje. Ako je netko zaslužio (neograničen) prostor u magazinu Trčanje, onda je to svakako ona.

S malim vremenskim odmakom od cijele priče, jeste li postali svjesni koliko veliku stvar ste napravili u Sv. Martinu na Muri?

Mnogo me ljudi to pita, a stvar je vrlo jednostavna. Samo sam trčala, kao i uvijek dosad, jer trčanje je ono što volim, bez kalkulacija. Naravno da je u ovom nastupu bilo nešto posebnije, sanjala sam pobjedu u svojoj zemlji, znam koliko su se ljudi u organizaciji trudili i nadam se da smo se mi cure, s našom brončanom ekipnom medaljom, i ja s naslovom svjetske prvakinje, ipak uspjele svima zahvaliti.

Sad se sve čini jednostavno i normalno, ali kad se sjetim koliko sam proživjela tužnih trenutaka, padova i dizanja, napravila čak i krivih životnih poteza, nekih usko vezanih i s trčanjem, onda mislim da je ovo nagrada za sve ono što je ostavilo rane na srcu u nekim manje lijepim trenucima, a ja sam sve skrivala iza osmijeha. Opet ću reći, u sve ulazim iskreno, pa se dogode i trenuci razočaranja. Pamtim samo sretne dane, ljubav i toplinu. To je ono što me pokreće. Ono loše zakopaš, zakrpaš. Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija. Svjesna sam da smo svi ipak samo ljudi i da će većina biti uz tebe kad ti ide dobro i dok mogu imati koristi od tebe, a kad brod krene tonuti, ostanu samo oni koji te zaista vole i kojima nije važno što si u životu, svjetski prvak ili zadnji na svijetu, olimpijac, bogataš ili siromah, već im je bitno ono što nosiš u toj maloj škatuli koja se zove srce.

U utrku ste ušli kao jedna od favoritkinja, no na takvoj duljini teško je predvidjeti rasplet. Jeste li imali tremu, kakva je bila taktika?

Istina, bila sam među favoritima, samo što sam uvjerena da favoriti na 100 kilometara ne postoje, baš kao što ne postoje ni gubitnici. Često volim reći, na Stotki je svatko pobjednik, to je vrlo nepredvidiva utrka i nije samo tjelesna sprema važna, nego mnogo više glava i ono najvažnije, barem kad sam ja u pitanju, srce.

Tremu najčešće nemam, ali kao što sam rekla, trka je bila posebnija jer se Svjetsko prvenstvo održavalo u Hrvatskoj, pa i sad me prođu trnci kad razmišljam o tome. Bilo mi je stalo. Taktiku kao i uvijek nisam imala, krenula sam u trku spontano, pa sam pratila situaciju na stazi i tako reagirala.

Ako ćemo baš konkretno i u brojkama, očekivala sam da će Čehinja Radka Churanova, koja je došla na Svjetsko prvenstvo s izvrsnim rezultatom ove godine i jednim od najboljih posljednjih godina, kao možda najveći favorit jurnuti naprijed. Upravo to se i dogodilo. No nisam očekivala da će tako rano popustiti te na kraju i odustati na 80. kilometru. Pribojavala sam se i nekadašnje svjetske prvakinje, Šveđanke Kajse Berg i Amerikanke Torrence Harrison koja ima zaista odlične rezultate u kraćim disciplinama, 2.32 u maratonu i 3.15 na 50 kilometara, sve četiri Japanke jer Japancima su ultramaratoni tradicija i uvijek trče izvrsne trke, te onu koju sam ostavila za kraj i koja je među nama ipak najposebnija – Njemice Nele s kojom sam već trčala prije dvije godine maraton u Bugarskoj i koja je već imala izvrsne rezultate na stotkama, gotovo uvijek ispod 7 sati i 30 minuta. Ona drži svjetski rekord na 6 sati te ima drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu na 50 kilometara iz 2016., gdje je za malo izgubila zlato od Kenijke. Po meni je Nele jedina cura koja je na ovom Svjetskom prvenstvu zaslužila ako ne i više, onda barem jednako ovo zlato. Nas dvije smo se jedine izdvojile, treća Japanka je došla tek 19 minuta iza mene, odnosno 17 minuta iza Nele. Ona je posebna osoba, rođena ranije – imamo i tu nekakvu poveznicu: i sestra blizanka i ja smo rođene 2 mjeseca ranije, s problemima sa sluhom i kratkovidnošću radi čega nosi naočale dok trči. Jako je poštena, pravi sportaš, skromna tiha i nenametljiva, a zaista velika. Inače, sudjelovala je i na mnogo Olimpijskih igara gluhih, osvojila dvije zlatne medalje na 5.000 metara i u maratonu, srebro na 800 metara te srebro i broncu na 10.000 metara. Imam najveći mogući respekt prema njoj i kao trkačici i kao osobi.

U posljednjih 15-tak kilometara Vaša pobjeda gotovo je došla u pitanje. Nele se opasno približila. Je li bilo panike?

Znala sam da je Nele blizu mene, cijelu trku je smanjivala prednost koju sam imala, a znam i da ima jaku glavu, stvarno sam imala respekt prema njoj. Bila sam zadnjih 20 kilometara gotovo sigurna da ću završiti svjetsko prvenstvo, kao i prije dvije godine u Španjolskoj, na drugom mjestu, da će me Nele samo prestići i ‘pojesti’. U predzadnjem krugu sam ju odlučila pustiti da me prestigne, jer nisam psihički više podnosila pritisak. Željela sam vidjeti kako izgleda. U tim trenucima nije izgledala tako dobro kao što mi se činilo, da poput malog robota samo melje kilometre, teško je disala i imala sam osjećaj da će joj ponestati snage. Na okretu u predzadnjem krugu sam ipak prerano krenula u prestizanje i ubrzala, tako da sam u startno ciljni prostor pred ulazak u zadnji krug ušla s prednosti od oko 40-tak sekundi, što se naplatilo u zadnjem krugu. Uhvatila me slabost u prvom dijelu zadnjeg kruga i Nele mi se opet jako približila. Tad sam rekla sama sebi ‘sad ili nikad’, odlučila stisnuti zube i riskirati zadnja 4 kilometra, povući koliko god sam mogla u trenucima kad noge više ne slušaju, a glava je prezasićena. Nele je tu popustila i razlika se samo povećavala. Možda tih dvije i minute prednosti na kraju nisu najrealnije, jer je bilo tijesno, ali i sama sam prije  2 godine izgubila zlato za tek minutu i nešto od Australke. Netko mora pobijediti. To je tako u sportu.

Ulazak u cilj kao svjetska prvakinja vjerojatno je doživljaj koji ćete pamtiti cijeli život? Kako je uopće slaviti tako velik uspjeh nakon istrčanih 100 kilometara brdovite staze i po priličnoj vrućini?

Uh, samo sam pogledala prema nebu, jedino onaj gore zna što sam proživljavala kroz trku. Ući u cilj kao svjetska prvakinja kod kuće, znajući da me sestra blizanka čeka u cilju, da joj srce puca za mene i da ostatak mojih u Splitu sve prati preko linka… I samoj mi je srce skoro puklo tih posljednjih nekoliko metara od uzbuđenja i sreće. Nakon tolike borbe, emocija koje su navirale i koje sam pokušavala potisnuti, biti cool i jaka, usredotočena na trku, napokon sam osjetila olakšanje.

Godinama već razgovaramo o Vašim uspjesima, željama, pa i životnoj filozofiji. Uvijek, ali baš uvijek naglašavate da Vam je trčanje ljubav, a ne posao. Je li to recept Vašeg uspjeha?

Vjerujem da je. U trčanje sam ušla kao najobičniji rekreativac, nakon dugo godina igranja košarke. Posao je posao, za mene je to sjedenje u uredu svaki dan 8 sati, trčanje je na neki način stil života, relaksacija, gušt, veselje… Svatko ima svoju životnu filozofiju i u takvom pristupu životu se najbolje osjeća. Ja osjećam da sam na pravom putu.

Druga stvar koju naglašavate je tim koji vas prati s reprezentacijom. Kakva je uloga ljudi iz tog pratećeg tima u organizaciji taktike i ostvarivanja završnog uspjeha?

Ne bih htjela nikoga iz reprezentacije preskočiti, ali neću ići u širinu. Nas nekoliko je već neko vrijeme svojevrsna konstanta. Već dulje vremena smo zajedno, cure Veca i Tonka, te Janko, Zoran Kos i doktor Pavao Vlahek, koji je mislim dao zadnje atome snage za organizaciju Svjetskog prvenstva. Mi smo i ona ekipa koja je prije dvije godine osvojila ekipno srebro na SP-u u Španjolskoj, kad sam osvojila srebrnu medalju u pojedinačnoj konkurenciji. Jako mi je drago da su sad u Sv. Martinu bile s nama Paola i Adrijana, dvije toliko vedre i drage osobe. Marija je nažalost odustala u prvom dijelu trke.

Janko je specifičan, ali stvarno veliki entuzijast za trčanje, i mislim da me on i Kos (koji je naš najvrjedniji mali mrav) najbolje razumiju, shvaćaju da sam malo ‘na svoju ruku’, ali su me u tih nekoliko godina ipak uspjeli pročitati. Kad prođem pored okrepe pitaju me što želim, a ja onako stihijski neorganizirano i neodlučno kažem ‘ajme ne znam, bilo što’. Nekog bi to uzrujalo, ali oni ostanu smireni, kao da je sve normalno. Jednostavno ne znam biti organizirana niti ikad imam neke posebne planove, to mi stvori presing. Uđem u trku kako bude – bude. Nije lako tada slijediti i shvaćati takvog atletičara, pogotovo jer znaš da mu moraš pomoći na stazi od 100 kilometara najbolje što možeš. Hvala puno i svim ostalim ljudima koji su se priključili repki (Drago i Nikola), kao i navijačima na stazi i našim ljudima na okrjepama. Ono što me beskrajno oduševilo i svaki prolazak pored njega izmamilo osmijeh na licu je plakat sa slonicom i natpisom Forza Slonica. Za svakog od nas su pripremili iznenađenje. Jako je lijepo što smo ovaj put imali i mušku ekipu (Dejan, Goran, Matija, Zdravko, Neven), sve su to redom pozitivni, dragi ljudi, baš je bio lijepi štimung i atmosfera oko repke.

Split Vas je dočekao vrlo toplo. Bilo je baš lijepo vidjeti da osvajanje svjetskog naslova nije prošlo nezapaženo u Vašem gradu.

Zaista lijepo iznenađenje, toliko topline i radosti na mom najdražem Marjanu. Stvarno svima jedno veliko hvala. Obitelj i najbolji prijatelj Ola su sve pokrenuli, Kristijan iz MK Marjan se angažirao i baš su pripremili lijepi doček. Sa mnom je kroz špalir protrčao i Zdravko Jadrijev, koji je bio dio muške reprezentacije, i drago mi je da ima još netko iz Splita u našoj ultra repki. Bila sam presretna kad sam vidjela i svoju staru košarkašku ekipu, profesore iz škole…

Jeste li svjesni da ste se osvajanjem zlata pridružili kratkom nizu velikih hrvatskih sportašica kojima je uspio takav podvig. Janica Kostelić, Sandra Perković, Blanka Vlašić i tek još nekoliko djevojaka osvojilo je naslov svjetskih prvakinja u pojedinačnoj konkurenciji. Sad ste i Vi na tom popisu. Kakav je to osjećaj?

Lijepo je to znati, mada sam ja ista kao i prije, ne mijenja ovaj uspjeh ni mene ni moj život. Ipak, jednog dana ću, nadam se, svojoj djeci i unucima moći reći da je mama/baka bila svjetska prvakinja.

Ekipno, Hrvatska je u Sv. Martinu na Muri bila treća. I ta svjetska bronca ima svoju težinu. Gotovo da ste nas razmazile ekipnim medaljama, pa već takve uspjehe doživljavamo kao ‘normalne’. Hrvatska ženska ultraška reprezentacija je kvaliteta koja traje godinama.

Da, ja sam nažalost na svoja prva dva svjetska prvenstva odustala, prvi put zbog nedovoljno iskustva, nezrelosti i preemotivnog ulaska u trku, drugi put zbog nekih neočekivanih životnih okolnosti, tako da su ona dva prava lijepa svjetska prvenstva na 100 kilometara za mene – ovo sada u Sv. Martinu, te ono održano prije dvije godine u Španjolskoj kad smo Veronika, Antonija i ja osvojile ekipno srebro, a ja još i individualnu srebrnu medalju. Mislim da smo dobra klapa, sve bolje ‘sjedamo’ jedna drugoj. Ovaj smo put kod kuće stigle do svjetske bronce, ali opet kao najbolja europska ženska ekipa, ispred nas su na svijetu samo Japanke i Južnoafrička Republika. Jako se dobro poznajemo, pozdravljale smo se na stazi, bodrile jedna drugu… Paola je, kad sam se vratila u igru za zlato, počela pjevušiti ‘vratia se Šime, di je bija’, a Veca je vikala mojoj Nati da mi kaže nešto lijepo i da je i srebro super ako ne uspijem doći do zlata. Dejan Radanac je pak pravi kapetan ekipe, toliko je vikao, u trenucima krize baš mi je značila njegova podrška. Nije dozvolio da potonem kad sam par metara ispred njega počela hodati na jednoj od uzbrdica, njegov glas ohrabrenja mi je puno značio.

Iduće godine branite naslov svjetske prvakinje. Općenito je prihvaćeno mišljenje da je teže obraniti nego osvojiti bilo koji naslov. Razmišljate li o tome ili mislite da Vam to neće biti breme na stazi?

Zapravo ne smatram da će mi biti breme. Trčat ću kao i uvijek svoju trku, bez neke posebne pompe.

Smeta li Vas što domaći mediji nisu bili baš zainteresirani za sve što se događalo u Sv. Martinu na Muri? Tek pokoje regionalne novine i nekoliko portala objavili su vijest da je Nikolina Šustić svjetska prvakinja.

Ma dobro, mediji, TV, novine, sve je to jedno lažno blještavilo, i kratko traje. Ono što nosim u sebi mi nitko ne može uzeti i trajat će zauvijek. Naravno da smatram da je puno previše prostora u medijima okupirano totalno nebitnim stvarima, da se promoviraju potpuno krive vrijednosti života i sporta. To zovem ispiranjem mozga. Koga zanima je li supruga nekog nogometaša uskladila štikle s bojom haljine ili kad je išla na WC, što znači koja od njegovih 15 tetovaža i slično. Žao mi je naravno da se sportovi kao trčanje ne promoviraju više, zbog budućnosti, zbog nekih drugih sportaša koji će doći nakon nas. Žao mi je što su nogometaši, radi kojih sam se mjesec dana nervirala, skakala, vikala, pjevala, nakon svjetskog srebra doslovce iskakali iz paštete, a onda su niti dva mjeseca nakon osvojenog srebra izgubili 0:6. Ne treba odmah osuđivati taj poraz, ali iskreno, ne smatram sportašem onoga koji ne voli ono što radi, tko se opija, banči i mjesecima živi na staroj slavi. Oko nogometa se vrte preveliki novci i to je pokvarilo taj sport. Smatram pravim sportašem pokojnog Dražena Petrovića koji je nakon dobivene utakmice, ujutro u 6 sati u mračnoj dvorani sam driblao između stolica koje je stavljao kao prepreke, šutirao beskonačno puta na koš, znojio se daleko od očiju javnosti.

Mislite li da će išta u Vašem trkačkom životu promijeniti činjenicom da ste svjetska prvakinja? Ili ćemo i na Vašem primjeru svjedočiti tradicionalnom hrvatskom tapšanju po ramenu i eventualnim obećanjima koja se na kraju gotovo nikad ne ostvare?

Rekla bih da će ostati sve na tom tapšanju. Uvijek će se naći i oni koji će podcjenjivati atletiku, trčanje, a pogotovo ultramaraton. Najčešće su to oni ljudi koji po cijele dane sjede u fotelji i pritišću gumbiće na daljinskom upravljaču, jer TV je vrlo korisna igračka.

Kad smo već kod tradicionalnog hrvatskog, možda nije mjesto, ni vrijeme, ali ipak ću imati hrabrosti i javno kazati da živimo u totalno nepoštenom sustavu s potpuno krivim vrijednostima, u sustavu u kojem isplivaju samo oni posebni, rekla bih podobni. Nisam od onih koji su se ikada ikome ulizivali radi svoje koristi. Moja obitelj nije takva i odgajanja sam s puno ljubavi, a malo novca, završila školu i fakultet s odličnim ocjenama, zaposlila se ne potežući nikoga za rukav. Čisto kao suza. Zato, nemojte nikoga podcjenjivati, odbacivati ni umanjivati ičije vrijednosti i uspjehe. Svatko je vrijedan na svoj način. Prije dvije godine postala sam svjetska viceprvakinja, sad sam svjetska prvakinja na 100 kilometara, u međuvremenu sam nekoliko puta istrčala i olimpijsku maratonsku normu, a mislim da sam u sasvim dobrom svijetlu predstavila svoju zemlju i na Europskom prvenstvu u atletici u Berlinu, i uvijek se nađu neki pametnjakovići koju se izruguju s ultramaratonom. Sve sam ostvarila na svoj način, bez programa, plana i priprema, jedino s ljubavlju prema sportu. Nisam samo ‘ona mala dole iz Splita što sama trenira i sve radi čudno’ i ‘lako ćemo mi s njom’. Iz ovog malog grada punog pozitivnog dišpeta proizašli su najveći sportaši ikad. Zapadna obala je puna pločica splitskih osvajača olimpijskih medalja.

Kao svjetskoj viceprvakinji, sad i prvakinji, te prvokategoriziranoj sportašici, već treću godinu ne isplaćuje mi se stipendija koja je prilično konkretna, gotovo kao nečija prosječna mjesečna plaća, a na koju imam pravo. Mijenjan je pravilnik. Ta sam. Ona što živi i radi u Splitu, a klub joj je u Zagrebu, klub u kojem sam stekla lijepa prijateljstva i u kojem sam već godinama. Nekakva kontradiktornost? Neću upirati prstom u nikoga, sustav je kriv. Trčanje mi nije posao, svoj posao imam. Trčati mogu s jednakim i još većim žarom i cijeli život koliko god me volja. Ne treba puno za navući tenisice i izaći na stazu. Nisu potrebna ni natjecanja, ni svjetska prvenstva ni olimpijske igre. Ali ipak volim ići na utrke i biti dio jedne lijepe atmosfere.

Za kraj, znamo da su Vam sestre najveći navijači i najveća potpora, pa je logično pretpostaviti da ste po povratku kući upravo vas tri imale veliki slavljenički party.

Sa sestrama sam stvarno povezana. One su mi najveća podrška, ali su i najveći kritičari, pogotovo blizanka Nate. Starija Sandra je uvijek bila naša vodilja. Osim sestara, tu je i moj suprug Rade, stvarno je dobrica. On se ne razumije u trčanje, ali ima beskrajno strpljenje za sve moje izostanke iz kuće, za putovanja… Znam da imam nekog tko me uvijek čeka, na kraju puta, na kraju dana, na kraju svega. Osim obitelji, Oliver je stvarno pravi prijatelj, u dobru i zlu, on je onaj koji će ti pružiti ruku kad ju najviše trebaš, koji će stajati nenametljivo po strani kad si sretan i kad ti ide. Još se nije zasitio svakodnevno me pratiti biciklom po Marjanu, uvijek je pozitivan, vedar i nasmijan. To je moj đir lipoga svita.

Neven Miladin
Foto Bryon Powell