Magazin Trčanje
TekstoviI pingvini lete u nebo

I pingvini lete u nebo

Lani, baš nekako u ovo doba godine, dobila sam priliku naučiti trčati. Baš onako karmički, kako ritam životnih nota zasvira, pa sudbina povede melodiju. Cijelo djetinjstvo sam bila vezana nekim nevidljivim okovima koji su me stalno stezali oko gležnjeva i uvijek sam među zadnjima stizala na cilj na svim školskim krosevima. Moja me učiteljica, vidjevši me jednom takvom prilikom svu u suzama, snažno zagrlila i rekla: ‘Slušaj! Pingvini možda nisu sjajni trkači. Zdepasti su i nespretni. Ali mogu biti pod vodom i do 15 minuta bez da uzmu zrak. Skoro ćemo i na plivanje i sigurna sam da ćeš briljirati’.

Nije bilo baš tako, ali nikada joj nisam zamjerila. Samo njezin zagrljaj mi je puno značio, a i to što je rekla, bilo je zaista smiješno. Dovoljno da to i danas pamtim. Divila sam se sportašima, njihovoj ustrajnosti, volji, snazi i svim odricanjima. No ja nikada nisam bila osoba za tako nešto. Niska, srednje građe, domet mi je bio aerobik i Tae boo jednom tjedno, kada mi se baš dalo. Ono kad nisi rođen da budeš sportaš i gotovo. To nisi ti.

Škola trčanja mi je sjela k’o budali šamar. Jer eto, udebljala sam se. U stvari, samo malo opustila, da se baš ne vrijeđam. No svakako sam počela osjećati na tijelu posljedice dugogodišneg sjedenja na radnom mjestu. Posljedice četiri poroda, posljedice nemara o prehrani i totalnog ne kretanja. Pa kako mi je taj šamar sjeo baš u susjedstvu na Nasipu, rekoh – Tihana, ovo ćeš odraditi kako god znaš i umiješ.

Epska upala mišića

Klikni za sadržaj novog broja magazina Trčanje

Nakon prvog treninga, poželjela sam umrijeti. Ili bar isprobati sve droge ovoga svijeta od kojih bi ta epska upala mišića prestala boljeti. No došla sam i na drugi trening, pa i na treći. Otrčala sam od svojih prvih 100 metara i hiperventilacije do svog prvog kilometra bez epske upale mišića. Jedino što sam lani negdje u ovo doba htjela, bilo je otrčati 5 kilometara. To mi je nekako bio cilj koji bi nadoknadio svu moju frustraciju, nakupljenu komadićima s tjelesnog odgoja. I jesam, istrčala sam svojih prvih 5 u rujnu na B2B utrci u Zagrebu. Jesam.

Bezglavo blesava i tvrdoglava, tri mjeseca kasnije istrčala sam i prvog cenera. Osim sjećanja na neuspjehe koja su me tjerala da idem dalje, uvijek su za mene ovdje bile moje sestre. Toliko su me bodrile, toliko se veselile sa svakim mojim pretrčanim kilometrom. Mater je stalno zanovijetala da pretjerujem u svojim godinama i da ću umrijeti u nekom jarku dok će me drugi preskakati, ali one su vjerovale u mene. A mater, k’o mater. Stalno neka briga. I tako, bezglavo blesava i tvrdoglava, obećala sam im da ću za 50. rođendan istrčati polumaraton. Pametno sam si ostavila skoro dvije godine prostora. Ili da to istreniram ili da one to zaborave. I dalje nisam sigurna u pravi razlog.

PREPORUKA  Omega na Zagrebačkom noćnom ceneru: Usudi se pokušati

Moja srednja sestra, jedna od moje dvije najbolje prijateljice i moja najvatrenija navijačica, moja druga polovica duše, moje toliko puno toga, poginula je prije deset dana u stravičnoj prometnoj nesreći. A ja, bezglavo blesava i tvrdoglava, ne prihvaćam suludu stvarnost. Borim se između sna i jave, štipam se da se probudim, vrištim da probudim druge da probude mene. No ništa ne pomaže. Nema je. Nema da mi kaže koliko me voli, koliko je ponosna na mene. Nema je da me digne, kada padnem. Naprosto je nema.

Sasvim slučajne polumaratonke

Udahnem duboko težak zrak, odjenem tajice i tenisice i izađem iz zgrade. Odlučim bez nekog posebnog razloga napraviti samo jedan mali krug oko parka. Da razbistrim misli. Uključim Runkeeper, nataknem slušalice na uši i krenem trčati. Jedan krug, drugi krug, treći krug. Osjetim snažan udarac u prsa. Osjetila sam ga seka, jesam. Osjetila sam isto što i ti. Osjetila sam tvoju borbu i kako ostaješ bez daha dok ti se lome svih dvanaest rebara, ali kao i ti, nastavila sam se boriti dalje. Osjetila sam kako je tvoje srce nakon sat vremena zastalo. I moje je, skoro sam posustala. Ali ti si se odlučila i dalje boriti, pa tako i ja sa tobom. Borile smo se anđele moj točno 2 sata i 45 minuta. Ti u Jedinici za intenzivnu njegu, ja po cijelom Novom Zagrebu. Prestala si disati nakon 2 sata i 45 minuta i tada sam i ja stala. Istrčala sam točno 21 kilometar. Bez stajanja. Bez kapi vode. Samo čista, gola borba. Pogledala sam u nebo i tiho ti šapnula: Sada sam zaista jako umorna. Mislim da sada obje možemo kući.

Obje smo, anđele, sasvim slučajne polumaratonke. Obje smo istrčale svoju najtežu trku do sada. Baš onako karmički, kako ritam životnih nota zasvira, pa sudbina povede melodiju, a ona cijeli orkestar. Mene čeka još jedna. Maraton koji ću istrčati samo za tebe. Voli te tvoj pingvin, koji će poletjeti samo za tebe!

Tihana Kunštek

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top