Boroša je utrka koja me golica već dugi niz godina. Uvijek se nekako nađem taj dan u Slavonskom brodu na Bromari, poznatom Brodskom polumaratonu, iz nekoliko vrlo jednostavnih razloga. Za razliku od Boroše, u potpunosti je ravna. No ono što me u stvari vuklo na Sljeme je ta prekrasna priroda koja ga okružuje, marketinško pumpanje AK Sljemena, a i činjenica da nikad nisam posjetio Sljeme. Vrijeme je da se to promijeni. Onog trena kad su objavili raspis utrke, a sustav za prijave je postao dostupan, pala je prijava a odmah nakon toga i uplata.

Inače, ideja je bila da ovog travnja trčim Beogradski maraton. Malo je reći da nisam imao ni 40-tak kilometara tjedno, a kamoli u jednom danu tijekom zimske baze. Tako se moja želja rasplinula. No, druga otvorila. Imao sam se čemu veseliti utrkom na Sljemenu. I pripreme su krenule.

Idemo na obje!

Klikni za info o novom broju magazina Trčanje

Par dana nakon prijave na Borošu, javio mi se prijatelj i pitao hoću li s njim na Banjalučki polumaraton, ima jednu kartu gratis. Moja je ekipa iz AK NoGE bila dvije godine ranije i rekli su da im je bilo fantastično. Jedini im je problem bio što su zapeli devet sati na granici. Razlog je bio pravoslavni Uskrs te povratak gastarbajtera. Rekoh, hajd, prijavi me, Uskrs i utrka nisu na isti dan, mogao bih. I prijavio me. Dan poslije provjeravam datume utrka na koje idem i naravno skužim da je Banjalučki 12. svibnja, a Boroša dan kasnije. Divno! Što sad? Jedna plaćena, a drugu ne želim propustiti. Idemo na obje!

Matko, kolega s kojim sam išao u Banja Luku, došao je po mene već u 6 sati ujutro. Srećom pa sam uspio u sebe nagurati nekoliko jaja u obliku kajgane, pecivo i losos koji odlično sjedne s tim jajima. Jednom mi se ta klopa posložila kao dobra za polumaraton i od onda je prakticiram. Kolega je maznuo neku žešće masnu pizzu koju je usput kupio u nekoj pekari. Kaže da si je stvorio masnu ovojnicu u želudcu i sad je miran (nije bilo tako, ha, ha, ha).

Uglavnom, imali smo odličnog vodiča. Dragan u Banjaluci zna sve i svakoga i svi znaju njega. To je odlična osobina domaćina jer u vrlo kratkom vremenu prije utrke svašta smo saznali. Podizanje startnih paketa se odvijalo u središtu stare tvrđave zvane Kastel, u središtu Banja Luke, a prije nego smo podigli pakete Dragan nas je poveo nekakvim starim klimavim stepenicama na vrh jednog dijela tvrđe gdje odlično puca pogled na rijeku Vrbas. Divno! Opreznim koracima natrag vratili smo se po startne pakete koji su podignuti odmah. I moram reći – Wooow. Odličan startni paket. Sportski ruksak s logom utrke u koji su nam stavili raznih popusta, brošura, startni broj, odlična crna Nike majica s nenametljivim logom utrke i bonovi za pivo, ćevape i pitu.

Spori ritam, dobro vrijeme

Dok nas Dragan vodi na start usput srećemo njegove poznanike Banja Luka running cluba s kojima se slikamo i razmjenjujemo iskustva. Vesela ekipa. Srećem i ja neke svoje poznanike i činim nešto što nikad nisam, odlazim s Matkom skroz iza u zonu gdje trči ekipa 2:00 i 2:10. I nije mi smetalo iz jednostavnog razloga što sam sljedeći dan planirao trčati Borošu. Trčat ću lagano s Matkom pa ćemo vidjeti kako će se situacija razvijati. To je plan.

Ogromna gomila ljudi čekala je znak za početak utrke, iznad starta bubnjari su vrlo dinamično stvarali ritam dok se rijeka slijevala niz banjalučki centar. Moj ritam je prilično spor, ali držim se s Matkom, a Dragana ostavljamo iza, on svojim laganim kasom kreće u pohod u dužini 21. kilometra. Nisam navikao trčati tempom 6 minuta po kilometru. Znam, nisam imao ni Bog zna kakve pripreme i nisam bio u stanju trčati svoju standardnu minutažu po kilometru koja je nekakvih 4:35, ali uljuljao sam se. Ne volim to. Dogodilo mi se prošle godine na Graweu. Ako krenem previše lagano, kasnije neću moći ubrzati na željenu brzinu. Ali bilo je kasno. Našao sam se kako se odvajam od Matka negdje oko 11. kilometra i grabim naprijed, prestižem, ali ne mogu postići brzinu veću od 5:05 min/km. Sad je nastupila borba. Cilj je ići ispod 2 sata, pa makar i sekundu, ali da ne probijem ta dva sata. Sunce je bilo visoko na obzoru i iako je utrka krenula u pametno postavljenih 9 sati, svejedno je postajalo neugodno vruće.

Moram pohvaliti organizatore. Ali zbilja. Okrjepne stanice su bile vrlo kvalitetno i gusto postavljene i bilo je zaista svega, a volonteri kao da su bili na poduci iz dodavanja pića (s osmijehom i podrškom). Rekli su i da je ovo nova ruta utrke. Doslovce sam se pogubio jer više nisam znao gdje sam. Prvo smo obišli cijelu Banja Luku a onda po svim ulicama ispresijecali, dosadno nije bilo. Bilo je čak i nekoliko punktova sa živom glazbom.

Cilj je bio u tvrđavi Kastel. To je bio i jedini kratki uspon koji je prošao odmah, a rezultirao je ulaskom u ciljnu arenu koja je zbilja bila krcata navijačima. Odličan osjećaj. A kroz cilj sam utrčao za 1:59 i još nešto sitno. Taman! Desetak minuta nakon stigao je kolega, a 10 minuta nakon njega eto i našeg domaćina Dragana. Maznuli pivo i neke male ‘priručne’ ćevape. Sjeli su taman. Ali nisu bili dovoljni pa smo se počastili i ćevapima kod Muje. Topla preporuka. Ne zaboravite i kajmak.

Grčevi usred utrke

Eto me na trgu Bana Josipa Jelačića. Organizacija nije ni blizu Banjalučkoj, ali nije ni bitno jer ova utrka ima ograničeni broj natjecatelja i dijametralno je suprotna utrci koju sam jučer trčao. Sjedim sa svojim klupskim kolegom Cindrom i razmišljam što mi je ovo trebalo. Mogao sam kao svaki normalan čovjek odspavati nedjelju i odmoriti. Ali ne, kao prokleti mazohist eto me na startu još jedne utrke. Pogledavam često prema zelenoj gori iznad Zagreba, ideja o trčanju do gore mi je zbilja ludilo i još uvijek nisam siguran hoću li je uspjeti izvesti. No, oblačim tenisice i krećem sa zagrijavanjem. Bolova od jučer nema. Malo sam stisnut jedino zbog izostanka kvalitetnog istezanja. Vjerujem da je pomogla činjenica da sam išao lagano. Sad kako Bog da… i stajem opet na kraj, iza svih.

Glazbu nisam nosio, kao ni jučer. Jedino palim Garmina! I krećemo. Više od 300 ljudi se naguralo kroz ulice zagrebačkog gornjeg grada prema Tunelu nakon kojeg počinje Leustekova staza za koju pričaju da je najpitomiji način kako se popeti do vrha Sljemena. Laganom uzbrdicom prošli smo staru jezgru i no usponu nikad kraja. Nastavlja se i nastavlja. Lagana ali cijepa i najhrabrije. U tunelu je bila okrjepa. Šest kilometara je možda malo previše za prvu stanicu. Svaka tri kilometra ne bi bilo loše za utrku ovog kalibra. Moram reći da je trčanje kroz grad bilo izrazito suhoparno i pomalo teško, no držao sam nekakav pristojan ritam.

Pravi dio staze krenuo je upravo nakon prolaska tunela kad smo zagazili na Leustekovu stazu gdje primjećujem prijateljicu iz Siska s kojom u društvu prolazim ostatkom ove brutalne staze. Nisam se pripremio za ovo, dan prije sad u stvari dolazi do izražaja i nakon izvora koji mi je vratio malo života u tijelo javljaju se grčevi u listu desne noge i kvadricepsima lijeve, gotovo u istom trenutku. Pravo zanimljiv trenutak koji me na trenutak zabrinuo. No nastavio sam pokušavajući lagano trčati, ali svaki put kad i pomislim da trčanje grčevi me ‘spraše’. Mislim, idiot bi se bar trebao sjetiti eventualno popiti magnezij, ali nisam. Baš budala!

Mogu i bolje od 1:45

Naravno, ona strmina pod žičarom i njezinih 400 metara čiste jebene uzbrdice bila je ispred nas. Kolegica je stresla gel i popela se kao da je to bilo ništa. Za mene je bila borba, ali stisnuo sam zube i konačno vidio cilj. Potrčao sam prema njemu, ali bolovi su bili prejaki. Na kraju – 1:45, to je bilo vrijeme.

I Sljeme je krasno. Na vrhu sam zbilja uživao, a AK Sljeme se potrudio da nam sredi prijevoz nazad autobusom ZET-a. Karte su nas čekale u startnim paketima. Žao mi je jedino što Kiki nije vodio show, razglasna aparatura navodno nije došla na vrijeme zbog krkljanca u prometu.

Što reći nakon ovog ‘pothvata’? Niti sam bio brz, niti sam se ganjao. Jednostavno sam se prepustio i turistički uživao koliko sam mogao. U Banja Luci, onaj bosanski metež i odlični ćevapi, a na Sljemenu prekrasna priroda i super štimung. Hoću li trčati opet, nisam siguran, možda i hoću jer znam da mogu bolje od 1:45.

Josip Fabijanić