Magazin Trčanje
TekstoviLeptirići, fritule i 150 metara do cilja

Leptirići, fritule i 150 metara do cilja

Intencija je bila da se utrka istrči bez napetosti i treme. Laganini… Da se istrči do kraja i u vremenu kraćem od 2:30. S obzirom na to da je tijekom pripremnog perioda bilo teškoća, nisam bio siguran da ću cijelu dionicu moći pretrčati. U prosincu/siječnju sam imao dužu stanku jer me je boljela noga, a mjesec dana uoči utrke sam operirao cistu, pa je nakon toga opet uslijedila pauza i prekid kontinuiteta. Zbog svega toga sam samo tri puta tijekom priprema istrčao najduže 15 kilometara u komadu.

Noć prije se nisam uspio dovoljno i kvalitetno naspavati. Doručak (čaj, šnita punozrnatog kruha s medom) sam malo pojačao jer ipak je to 21 km, a od 7:30 do 13 sati je dosta vremena za biti gladan (utrka je počela u 10 sati, a trebalo je doći najkasnije u 9 radi organiziranog dolaska na start).

Klikni za info o novom broju magazina Trčanje

Cijelo sam vrijeme utrke na glavi imao šiltericu, a prije samog starta sam se lagano namazao kremom po vratu i rukama (hvala Palmini na zaštitnoj kremi). Vrijeme je bilo prekrasno – sunčano, toplo i bez vjetra (moja bolna točka). Staza/ceste su vodile kroz zaselke i bio je pravi užitak trčati bez okolne buke i prizora automobila.

Pred sam start pojavilo se uzbuđenje i ‘leptirići u trbuhu’, adrenalin ili što već… Leptirići su još lepršali neko vrijeme, no kako je trka odmicala i oni su odlučili malo predahnuti. Jest da sam krenuo iz prvih redova (točnije iz prvoga), no nisam navalio s tempom (kako inače znam) jer sam bio svjestan dužine staze i činjenice da ne bih mogao dugo izdržati s meni ubitačnim tempom (ispod 5/km) tijekom cijele utrke. Kako bilo, prve kilometre uvijek istrčim brže, a tako je bilo i ovaj put, no ipak nešto umjerenije. To sam ja, takav sam, ne mogu protiv svoje prirode/naravi.

Moja prosječna brzina je bila ispod prvotno planirane (6/km), a kako su kilometri odmicali, ni sam ne znam kako, no uspijevao sam zadržati prosječni tempo oko 5:25/km. Nisam se nadao da ću taj ritam zadržati do samog kraja utrke (čitaj do završnog uspona) i da mi taj tempo neće predstavljati problem. Bio sam sretan zbog toga. Naravno, bilo je kriza: oko šestog, sedmog i oko 13. kilometra, no kad sam uspio istrčati 15. kilometar (moja do tada najduža dionica u životu), cilj mi se učinio dostupnim. Sve dok nije došao uspon. Zanimljivo je kako sam oko 15. kilometra ja počeo pretjecati druge trkače.

PREPORUKA  Upiši se u početnu ili naprednu grupu Omega škole trčanja

Prije samog uspona valjalo je prijeći nizbrdicu. Tu sam, poučen iskustvom s prošlogodišnje #BeActive utrke građana, pristupio opreznije i nisam pošto-poto nastojao proći nizbrdicu u što kraćem roku i ‘rasturiti’ koljena. Uostalom, i sam trener (Drago) nas je savjetovao da ne pretjeramo na toj dionici. Taj sam dio prolazio lagano – ‘kao po jajima’, reklo bi se. Znao sam da ću se loše osjećati kad će me proći oni koje sam ja nedavno pretekao, ali i bolje tako nego se kasnije nositi s bolnim koljenima i kvadricepsima.

Sam početak završnog uspona je dobro počeo jer sam uspio preteći neke trkače koji su me zaobišli na nizbrdici, no to nije bilo dugog vijeka. Većinu sam uzbrdice ipak prehodao, čak i ravan dio nakon nje, i tako izgubio dosta dragocjenog vremena. Uzbrdice su ipak moje bolne točke glede trčanja. Na treninzima mi usponi predstavljaju izazov s kojim se moram boriti (brzo se uspušem i umorim). Uh, ali onaj komad naranče na kaju uspona je legao k’o naručen! Sladak k’o šećer, a sočan! Inače, tijekom utrke sam nakon svakih 4-5 km popio cca 1,5 dcl vode, a kod 5. km sam pojeo prvi komadić voća (trećina banane), u Oklaju sam pojeo 2 fritule (priznajem jedna je bila dovoljna, no nisam mogao odoljeti, pa sam pojeo još jednu), i gore na kraju uzbrdice komad naranče. Fritule vjerojatno nisam trebao pojesti, no gušti su gušti…

Nakon uzbrdice mi je bilo teško, nikad kraja, a sunce je zapeklo. Znao sam gdje je cilj (uz vojni amfiteatar je u blizini bila podignuta dizalica koja se vidjela iz daljine), no staza kao dase udaljava od cilja. Nikako da se skrene desno (dizalicu vidim s desne strane, par stotina metara dalje), već staza vodi ravno u daljinu kojoj nema kraja. Odlučio sam ubrzati i pri konačnom skretanju u desno začuh nekog navijača uz stazu kako viče ‘Još 150 metara do cilja’, pa nakon zavoja uvidjeh da to nije ‘samo’ 150 metara, #$!?@!#, ah gdje je taj cilj!?, ima tu još par stotina metara… i cilj!

Tijekom uspona mi je prošla misao da je to moj prvi i zadnji polumaraton, a dva dana poslije već sam gledao gdje je iduća utrka…

Dean Klarić
Foto Krka polumaraton

1 comment

  • Pingback:

    Broj 23 – lipanj 2018. | Magazin Trčanje

    Odgovori

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top