Prošle godine, umoran zbog organizacije Magurskog Ultramaratona, došao sam na hrvatsku obalu na odmor s obitelji. Uvijek kad idem na godišnji odmor, bez obzira o kojoj zemlji se radi, tražim utrke koje su u blizini. Mislim da je to najbolja varijanta za odmor. Prva razlog je da si postavljam neki cilj i zbog njega ne sjedim samo na ležaljci u sjenci palma. Drugi razlog je da mi jutarnjim treningom provjeravam mjesto u kojem se nalazim, pronalazim lokacije koje ću poslije podne ili navečer posjetiti s obitelji, imam tako priliku i vidjeti gdje se nalaze dobre plaže, gdje je pogled na more najbolji, pa i provjeriti koji restoran posjetiti.

Prošle godine za odmor smo odabrali srednju Dalmaciju i imao sam sreću. Preko Facebooka sam kontaktirao ekipu iz magazina Trčanje i raspitao se postoji li u to vrijeme koja dobra utrka u okolici Splita. U ta dva tjedna našeg godišnjeg odmora nudio se Omiški polumaraton koji mi se činio vrlo zanimljivim. Naime, godinama ranije prolazio sam pored Omiša, ne samo autom nego i jedrilicom i čim sam čuo ime Omiša sjetio sam se onih predivnih stijena iznad rijeke Cetine i jake bure koja je puhala uvijek kad sam prolazio pored grada.

Prvo sam pomislio da je riječ o teškom planinskom polumaratonu, ali kad sam dobio poruku da je cijela staza asfaltirana, nikako nisam mogao shvatiti kako je to moguće. Znao sam da postoji magistrala uz obalu i da je uvijek otvorena za automobile, no one vrleti iznad Omiša nisu odavale dojam lake utrke s uređenom stazom za trčanje.

Sve je postalo jasno kada sam početkom listopada ujutro stigao do Omiša. Nisam znao da duž rijeke Cetine vodi odličan put koji se proteže između strmih stijena. Trka je bila jedna od najboljih na kojoj sam bio. Nevjerojatna atmosfera, prijateljski ljudi i odlična organizacija. Što se mene tiče, to je sve što jedan trkač treba na utrci. Vrlo brzo ćemo zaboraviti postignuto vrijeme na polumaratonu ili nekoj drugoj stazi, no dobra vibra ostaje zauvijek u glavama nas trkača. Uostalom, sudjelovanjem na Omiškom polumaratonu potvrdio sam svoju teoriju da se aktivni odmor dulje i bolje pamti. Zaista sam uživao!

Omiški polumaraton ima vrlo slične pretpostavke kao i moj Ultramaraton Magurski. Najvažnije je za utrku je da su na kraju svi trkači zadovoljni. Upravo radi toga, kad sam organizirao prvo izdanje Ultramaratona Magurski, nisam pazio na zaradu, nego na zadovoljstvo trkača. Poslije tri godine uvjeren sam da to je bila moja najbolja odluka. Sad, bez velike promocije, pet mjeseci prije utrke imamo samo oko pet posto slobodnih startnih paketa, a ljudi sami pričaju o tome kako duboko u niskim, ali divljim planinama na jugu Poljske postoji jedna od najboljih i najprijateljskijih utrka u regiji.

Michał Zawadzki