Magazin Trčanje
TekstoviNabrijavanje na trkačkom izletu

Nabrijavanje na trkačkom izletu

Odlasci na utrke mogu se ugrubo podijeliti na tri skupine: Jednodnevni, odnosno one utrke koje pohodite u vlastitom gradu i bližoj okolici i na koje krećete prije utrke i vraćate se navečer doma. Zatim je tu višednevni – tipa Pariz, Berlin… na njih odlazite par dana prije i ostajete par dana nakon utrke because Louvre, Reichstag itd. To su uglavnom turistička putovanja u koja usput uglavite i utrku. I, naravno, postoji još i treća kategorija kojom ćemo se baviti u današnjem tekstu a to su – dvodnevni vikend izleti na utrke, najčešće u Italiju, Austriju ili u neku od zemalja bivše nam matične zemlje čije se ime više ne spominje (da, Jugoslavije).

Ti izleti su specifični po tome što su zapravo uvijek vrlo slični po planu i programu putovanja, a opet uvijek nekako različiti. Pogledajmo kako izgleda jedan tipičan izlet te vrste:

Subota oko 7 ujutro: pokret

Uvijek se ide u subotu ranije ujutro jer se ipak vozi 6-10 sati pa da ne bi bilo kašnjenja na podizanje brojeva kad se stigne na destinaciju. Atmosfera pred ulazak u bus može se opisati kao stanje totalne euforije – svi su nabrijani na maksimum, popili su već četiri kave jer od 3 ujutro ne mogu spavati od uzbuđenja i obavezno se prepričavaju zgode s prošlih putovanja:

  • E sjećaš se kad je Ivan zaboravio osobnu, a mi već na granici
  • Daaa… koja budala, zato ja uvijek kontroliram gdje mi je novčanik (pipa se po džepovima)
  • Što je bilo?
  • Nema mi novčanika!
  • Koji si ti idiot…
  • Čekaj u autu mi je u Areni, trčim po njega… (trči do auta)
  • I RECI ŠOFERU DA ME ČEKA!

Kad svi ustanove da imaju dokumente i pare (jer stara izreka kaže da je najbitnije imati dokumente i novac jer, kao, ako to imaš ostalo možeš kupiti. Tko je to izmislio želim mu put u Norvešku, pa nek proba s džeparcem kupiti zimsku jaknu koja mu je ostala doma na kauču). Vrata se zatvaraju, bus kreće.

Subota oko 15h:  podizanje startnih brojeva

Ovdje kreće totalni pičvajz – tko podiže? Jel jedan ili svako za sebe? Koji dokumenti nam trebaju? Treba iskaznica hrvatskog atletskog saveza? Osobna? Kad idemo odavde u hotel? Mogu pišati? Imam proljev! Kaos, samo takav. I onda se 60 ljudi razgmili po prostoriji u kojoj se dijele brojevi, mjerkaju majice (S mi je premala, jelda?), gledaju što su dobili u startnom paketu i, naravno, kritiziraju organizatore kako su škrti. Nakon što stado pobrsti cijelu livadu, ide se u bus i prema hotelu.

Subota navečer: hotel i carboloading

Znate li kako je teško pronaći mjesto za jelo za dvije osobe u malom talijanskom gradiću punom trkača? Znate? A znate li kako je pronaći mjesto za cca. 15 ljudi koji pod svaku cijenu žele skupa jesti u istom restoranu? Jako teško. I onda se takva grupa ljudi taljiga po gradu, jedni bi jeli pizzu, jedni carbonaru, ovo dvoje na dijeti bi neku salatu, najveći bi tri burgera i onda na kraju svi sjednu i pojedu špagete s nedefiniranim umakom jer se drugo čeka sat i pol. Kada klopica legne na želuček, svima se lagano počne pavati i čim netko spomene da bi bilo dobro vratiti se u hotel, svi se dižu i polako kreću na počinak. Dobro, ne svi. Uvijek su tu ona dva, tri partijanera koja bi rado zaružila bez obzira na to što je sutra utrka…

PREPORUKA  Organizatori s empatijom

Nedjelja ujutro: TRKA!

Ili «strka», kako god. Ovaj dio je uvijek prilično discipliniran jer nitko ne želi zakasniti na start i proćerdati pare koje je dao za put. Ali ni tu ne može proći bez incidenata jer – što obući? Ako je sad hladnije, možda će kasnije biti toplije? Ili neće? Uzeti jaknu? Šuškavac? Vreću za smeće pa se njome ogrnuti? Budimo realni – uvijek je drama s tom odjećom, osim ako utrka nije u srpnju pa svi idu u mikro hlačicama i grudnjacima na stazu. Dolazimo na start, pucanj, kreće utrka i sve je super. Osim onima koji su se obukli predebelo, oni njurgaju već na drugom kilometru.

Nedjelja popodne: Povratak kući.

Ovo je definitivno najživopisniji trenutak putovanja – sve ono potisnuto glede koncentracije na predstojeću utrku sad izlazi na površinu, sva ona ljubav prema kolegama sutrkačima, sav ponos zbog ostvarenog rezultata i sva želja za tulumarenjem i pivom… sve se to odvije u onih 400 kilometara povratka kući. Tu je usputno stajanje za pišanje, pa stajanje jer više nema piva, pa stajanje jer se šofer mora odmoriti, pa… jasno vam je. Uglavnom puno stajanja. I svi su sretni, osim onih koji pokušavaju zaspati i nemoćno gledaju ostatak ekipe kako pokušava otpjevati Cesaricu nakon gajbe Birre Morreti. I tu se uvijek prepričavaju svakakve zanimljive priče i anegdote pokupljene negdje usput:

  • Bravo stari, odlično si išao!
  • Fala ti, fakat sam na 35 potego ono ništa mi nije, ali me na 37. satrlo!
  • Meni isto bilo koma nakon 30., ono zid totalni, mislio sam da ću umrijeti
  • Ali USPJELI SMOOOOO
  • TOOOOOOOO
  • TOOOOOOOOOO
  • E, ostali smo bez pive, sljedeću gajbu ja častim, kaže i počne se pipati po džepovima
  • Što je sad?
  • Novčanik… imao sam ga jučer…
  • Ma ja ću platiti jebeš pare…
  • OSOBNA MI JE U NJEMU!

I onda halo, ambasada… znate, imamo jedan problem…

Siniša Mareković

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top