Splitski polumaraton bio je veliki izazov. Na startu je bila jaka mećava, ali štimung je bio vrhunski. Ljudi su skakali kako bi se ugrijali, no ja sam odabrala zagrijavanje od 3 ili 4 kilometra i vrlo brzo sam shvatila da ne smijem stati – bila bih gotova! Takav pristup imao je i svoju cijenu, pred start se nisam mogla probiti do mog pacera jer je bilo previše ljudi, pa sam ostala na kraju.

Čula sam ljude oko mene kako govore kako će to biti povijesni polumaraton jer tko znakad ćemo opet imati snijeg u Splitu. Motivacija je tu i svi smo jedva čekali da utrka krene i da se možemo potpuno ugrijati.

Start, krenuli smo, a ja nikako nisam uspijevala proći sporije trkače. Milijun ih je, cesta je skliska i pitala sam se kako ih proći i dođi do mog pacera. Trudila sam se, ali prvi kilometar sam bila jako spora. A onda sam se konačno oslobodila i dala ‘gas’. Puše, dere vjetar, mećava, trčiš dugi pravac, veliku cestu do okretišta i nazad prema gradu. Bilo je puno uzbrdica i nizbrdica. Ulazak u vojnu luku Loru i prolazak pored vojnih brodova – jedna lijepa runda. I onda smo došli do desetog kilometra. Checkpoint.

Pri ulasku u Hajdukov stadion osjetila sam uzbuđenje, ponos, oči su mi zasuzile, ali ne zbog snijega. Krenuli smo prema Marjanu i tad sam osjetila da me boli lijeva noga, izgleda da sam je malo zavrnula na skliskom početku utrke. Ništa, stisnula sam zube i nisam dopustila da se tempo trčanja smanji. Slijedila je duga nizbrdica, ali znala sam da me na drugoj strani čeka isto tako dugačka uzbrdica. Uh, znala sam da je na kraju te uzbrdice rampa i da ih onda više nema. Splitski polumaraton je težak za većinu rekreativaca jer ima 300 m/nmv, a to je za mene puuuuno. Sve to po buri koja te koči, muči i hladi.

Snaga nije baš bila na nivou, ali nisam se htjela predati te sam prešla čak još nekoliko trkača. Volonteri su bili genijalni jer jedno je trčati po hladnoći, ali nešto posve drugo stajati u mjestu po takvom vremenu. Svaka im čast.

U jednom trenutku nam je netko viknuo: ‘zadnja 2 kilometra’ i tada sam odmah pojačala tempo, baš kao i dvije cure pored mene. Neki muški trkač nas je bodrio, ‘to cure, bravo cure’. Uh koji je to osjećaj! Noga je boljela ‘po tiho’, ali vidjela sam cilj i osjetila veliko olakšanje. Trčala sam dobrim, i za mene, brzim ritmom i ušla u ciljni prostor. Netko je vikao moje ime, a to su bili rodica Kristina i muž koji su me došli podržati. Sreću i iznenađenje, u tom trenutku, ne mogu opisati.

Kad sam ulazila u cilj na sve sam zaboravila, pa tako nisam pogledala vrijeme, nisam gledala fotografa niti ugasila sat kojeg sam se sjetila isključiti tek par minuta kasnije. Hvala Bogu uspjela sam, jako sam bila sretna, ali i iscrpljena zbog bolova u nozi. Do objave javnih rezultata nisam znala svoje vrijeme, ali sam zato bila ponosna!

Tanja Mirko