Magazin Trčanje
TekstoviI tebe sam sit, bazo

I tebe sam sit, bazo

Bila je to kasna jesen 2013. I El Prezidente, mudri, sveznajući i sigurno jednoga dana i blaženi, trener Janković obratio nam se prije jednog od treninga: ‘Za dva tjedna počinje zimska baza. Do tada se odmaramo, lagano treniramo, peglamo malu kilometražu na niskim brzinama, a ako baš hoćete možete i potpuno izbaciti trčanje u tom periodu. Ali pazite! Vrlo lako se u čovjeka uvuče lijenost i postane ti jako ugodno odmarati se doma na kauču i preskakati treninge’.

Baš. Trčim redovito, naravno da ću trčati i ova dva tjedna… a pogotovo ne potpuno prestati. Što ovaj baljezga?

I tako je bilo godinama i godinama dok nije došla jedna zima koja mi baš nekako nije legla, kada je vrijeme bilo ružno (op.a. ništa ružnije nego ranijih godina), temperature niske (op.a. ništa niže nego zadnjih godina) i sve u svemu vrijeme baš nekako bez veze za trčanje (op.a… sve znate). I prođe tako dan. Prođe i tjedan. I gle čuda, eto mjesec dana bez trčanja.

I znate u čemu je najveći problem? Ni godine trčanja ne naprave od vas nekog supertrkača koji ne može zamisliti dan bez treninga i kojem je nezamislivo da mu tjedan prođe bez bar 20-tak kilometara. A, ne. Letargije zimskih dana mogu tako kvalitetno od vas napraviti onakvog trola s kakvima ste se prošle zime sprdali i kojima ste pod nos gurali slike snijegom pokrivenog Nasipa i zaleđenog Bundeka i mumljali – nu… vidi… tu pravi frajeri provode zimske večeri!

I tako vi vrtite sljedeću epizodu četvrte sezone Mosta (Pavle je rekao da je dobra, a Pavle zna što su dobre serije), buljite u ekran i tu i tamo bacite pogled kroz prozor i pomislite – neka, sutra ću, ne sluteći da radite grešku koju je svakim danom sve teže ispraviti. Ne fizički, nemojte me, najljepše vas molim krivo shvatiti – vaše tijelo se ne može u mjesec dana promijeniti i poništiti sve te divne godine lijepog trčkaranja. Govorim o onoj puno goroj barijeri – mentalnoj, a koja se očitava u tome da vam svakim danom volja za trčanjem sve slabija jer ‘sad ću ionako biti spor’ i svakim danom zapravo akumulirate štetu koju je tako prokleto lako ispraviti najobičnijim oblačenjem tenisica i krugom po kvartu kojim god tempom, u kojoj god kilometraži.

I ako to napravite, već sljedeći dan ćete vidjeti da vam ipak malo fali to znojenje uz muziku i ubrzani puls. Doći ćete doma malo ljuti jer ste bili sporiji nego što bi trebali biti i napravili manje kilometara nego što ste planirali… ali hej! ipak ste se digli s prokletog, već anatomski oblikovanog kauča. Sljedeći dan je već malo lakše. Dan pauze, pa opet trčanje. I opet.

PREPORUKA  Treneru, može li se umrijeti od vrućine?

I ako imate sreće otvorit će vam se ona skrivena čakra negdje u području lijevog plućnog krila i ponovno ćete se sjetiti kako je trčanje dobro čak i onda kada ralica ne prođe po kvartu, a bljuzga već nakon 300 metara pronalazi put u vaše nepromočive Goretex tenisice. I sjetit ćete se onog čiče s početka priče i njegovih riječi o pauziranju. I znat ćete da sljedeći puta nećete dopustiti jednoj fenomenalnoj seriji da vas odvrati od treninga, nego ćete ju pogledati kasnije. I osjećat ćete se super.

Pitate me kako znam? Probao sam!

Siniša Mareković

leave a reply