Trkači su prilično tvrdoglava vrsta, potvrdit će vam to svaki povremeni ili redoviti gutač kilometara. Tako, na primjer, kada se nakon tridesetog kilometra na treningu dužine pojavi neka mala bol u koljenu, većina će odmahnuti rukom i reći – proći će. Hoće, naravno. Samo je pitanje hoćete li ozljedu vući sljedećih pet godina ili ćete ju preležati i vratiti se trčanju za pet mjeseci, zdravi i čili. I dok neki prosječan čitatelj ovih redaka ne vidi kako bi netko uopće mogao stavljati na vagu pet godina i pet mjeseci, prosječni trkač reći će da će radije trčati uz bolove nego pauzirati s pripremama. Nelogično, glupo i nepromišljeno? Naravno. Ali kao što rekoh na početku teksta, čudna smo mi vrsta.
S početkom zime, točnije njezinim krajem, u naše živote polako se uvlače kojekakve viroze, gripe, prehlade i svašta nešto što nam neće opasno ugroziti zdravlje, ali će nam uništiti apetit i kauč kratko učiniti dragim i dobrim prijateljem. Mala digresija – znate li kako možete prepoznati napad virusnih prehlada epidemijskih razmjera? Samo pratite reklame na televiziji – ako oko deset navečer na televizoru ima više oglasa za lijekove za odštopavanje nosa, smirivanje bolnog grla i iskašljavanje nego onih za banke i nove aute, budite sigurni da su čekaonice kod doktora opće prakse pune.
Dobra vijest je da, ako ste trkač koji nema problema na minus nešto odraditi svoj trening, vjerojatno imate dobar imunitet i šanse da se prehladite su puno manje od vaših kolega koji zimu provode isključivo u 4 zida bez ikakve fizičke aktivnosti. No što kada trkača stvarno pokosi viroza i kad nema dvojbe je li sljedećih nekoliko dana spreman jedino za krevet i čaj. Hoće li trkač tada baciti koplje u grmlje i reći – okej, kapitulacija, sad preskačem tjedan dana, pa onda polako nastavak. Nikad.
I nevjerojatno koliko jedan trkač, koji tako pazi do svoje kondicije, zdravlja i prehrane može totalno zaglupiti kada displej na toplomjeru (da, displej, tko još ima živine toplomjere?) pokaže 37,5, a paket maramica za nos troši se brže od guma na Grobniku. Nema šanse da netko tom trkaču utuvi u glavu da je danas možda bolje preskočiti trčanje.
- Dobro sab. Balo bi je zaštoban dos, dije to dišta.
I onda trkač krene. Dođe na trening onako slinav, nikakav, snage niotkuda jer od jutra nije ništa jeo i pokušava držati tempo s grupom. I ne ide nikako. I onda nakon 5 najdužih kilometara odluči ipak skratiti trening i otići kući odmoriti. Da bi nakon dva dana, kada viroza prijeđe s nosa u grlo, to isto pokušao ponoviti s identičnim uspjehom kao i prije.
Da, trčanje treba preskočiti ako imate temperaturu, to će vam reći svaki iskusniji trkač. Ako ste malo šmrkavi, boli vas grlo, ajd… ali ako vam gore spomenuti displej pokaže 37+, ostanite doma.
To vam govori idiot koji je jednu takvu bezveznu prehladu pretrčao, par tjedana pred berlinski maraton 2012. godine. Umjesto da sam lijepo preležao par dana, od prehlade je nastala upala oba uha koja se razbuktala dan prije polaska u Njemačku. Sjećam se razgovora s doktoricom nakon što me pregledala kao da je bio jučer:
- Imate upalu oba uha, prepisat ću vam antibiotik
- Ali doktorice, ja sutra letim za Berlin, u nedjelju je maraton
- Znate, nije pametno…
- Da, znam, ali već sam davno uplatio, spremao se
- Ali ipak nije pametno…
- U redu doktorice, pazit ću na ušad
- Ali…
- Doviđenja
Naravno da je bila u pravu. Naravno da je tih pet dana Berlina bila agonija. Naravno da mi se upala uha zakomplicirala i trajala šest mjeseci. Naravno da to ne bih ponovio.
Ali mi trkači smo malo čudna vrsta, ne znam jesam to spomenuo. I vrlo lako poglupimo.
Siniša Mareković