Sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad trkački pokret nije bio niti u najavi, a one rijetke trkače po gradskim parkovima i stazama ljudi su gledalo kao vanzemaljce i pitali ih od koga bježe, tada je u Zagrebu pokrenut časopis Maratonac, svojevrsna preteča svih današnjih portala, magazina i blogova o trčanju. Pokretač magazina bio je Dragan Janković, ondašnji tajnik Atletskog društva Veteran.
‘Prve godine časopis se zvao Veteranov bilten, a bio je namijenjen članovima kluba kako bi imali pregled na rezultate, prvenstveno kros-lige, a onda i ostalih trka na kojima su sudjelovali. U to vrijeme još nije bilo Interneta, pa je to bio jedini način pregledavanja ciljnih listi. Uz njih smo znali ubaciti i neki izvještajni tekst ili stručni članak, kojih je vremenom bilo sve više. Prvi broj Veteranovog biltena je izašao u ožujku 1996, točno godinu dana kasnije je izašao prvi broj pod imenom Maratonac’, kazao nam je Janković prisjećajući se kako je to mukotrpan posao bio.
‘Svi članci bili su pisani u Wordu, a rezultati u Excelu. Stranice su se jednostavno kopirale i uvezivale u skriptu, s prozirnom plastikom kao prvom i neprozirnom kao zadnjom stranicom, tako da je ipak imalo kakav-takav format crno-bijelog časopisa. U takvom dizajnu izlazio je pet godina, tj. 25 brojeva’.
U konceptu magazina kakve danas poznajemo, s uvezom, numeracijama, egidama i svim drugim elementima novinarsko-uredničkog posla i tiskanog medija, prvi broj objavljen je 2001. godine i potrajao je prilično dugo, puno dulje nego su mnogi očekivali. Naime, bio je to tržišni projekt, no nije se temeljio na jako brojnoj publici koja je hrlila po svoj primjerak, nego upravo suprotno, na relativno malom uzorku ljudi koji su preko klubova ili joggingom bili vezani uz trčanje.
‘U tiskanoj formi je izlazio 9 godina, a posljednji, 24. broj, se pojavio u siječnju 2009. S vremenom smo koketirali i sa stadionskom atletikom, bilo je dosta članaka i o stalim atletskim disciplinama, pri čemu su bile povremeno uključene stručne osobe koje su pisale tekstove i izvještaje vezane za bacanja, skokove, sprint itd. Međutim, generalno se nisu uključivali u rad Maratonca, koji je većinski ipak bio namijenjen vanstadionskim disciplinama’.
Priprema svakog magazina zahtjeva stručno znanje, iskustvo, vrijeme i dobro poznavanje tematike, no tako velik broj izdanja ipak je pretpostavljao i određeni suradnički krug, ljude koji su znali nešto o trčanju, a znali su to prenijeti i na papir. Uostalom, tvrdi Janković, cijeli koncept časopisa bio je postavljen na temeljima suradnje s trkačima, u određenom dijelu slično konceptu i magazina Trčanje.
‘Imali smo stvarno puno suradnika. Časopis je bio zamišljen tako da trkači pišu za trkače, a ne novinari koji u pravilu ne poznaju tematiku. S vremenom smo dobili stalne kolumniste, poput Kristijana Šivaka, Marka Rajkovića, Roberta Mašića, Vladimira Halauka, Inoslava Blažekovića, Ladislava Havaša, Ive Belana, Ivana Kapovića i Veronike Jurišić. Svi smo bili iznimno duhoviti i vrlo kreativni i stručni. Danas kad prolistam neki od tih brojeva, uvijek si kažem ‘Jbte, kako smo bili dobri’. Prelom je radila Indira Filipović, također trkačica i jedna od prvih hrvatskih triatlonki, strašno kreativna, koja je sve naše ideje na najbolji način znala uglazbiti u časopis. Ona me i nagovorila na tiskovno izdanje, inače bi ja kao ljubitelj undergrounda, vjerojatno i dan danas furao formu skripte koja se u povjerenju dijeli ispod stola’.
Nažalost, nakon devet godina redovitog izlaženja Maratonac je objavio svoj posljednji broj.
Klikni na fotku za info o novom broju magazina Trčanje
‘Razlozi su disbalans utrošene energije, vremena i sredstava u odnosu na dobiveno u materijalnom smislu. Jednostavnije rečeno, Maratonac nije postigao tiražu koja bi sve to skupa opravdala. Devet godina i 50-tak brojeva uz konstantan odlazaka u minus je na kraju prevagnuo. Dodajmo tome i činjenicu da sam ja osobno sve više energije i entuzijazma trošio u drugim smjerovima, koji su se pokazali vrlo uspješni, poput vođenja kluba i škole trčanja, treniranja dobrih trkača, organizacije dobrih natjecanja, vođenja raznih trkačkih reprezentacija Hrvatske… Da smo izdržali još godinu, dvije i dočekali trkački bum, vrlo vjerojatno bi se i tiraža jako povećala i Maratonac danas sigurno ne bi bio gubitaš, već potpuno profitabilan, ali uz izvjesne žrtve svega što sam radio nakon njega. Svoje trkačko literarne porive sam u međuvremenu bez imalo stresa zadovoljavao pišući za razne sportske portale i časopise, osvajajući usput i neke novinarske nagrade, tako da mislim da sam na kraju uspio postići gotovo savršeni balans svega’.
Maratonac je, dakle, otišao u povijest, no moderna tehnologija, ponajprije internet, omogućile su Jankoviću da svoje ondašnje čitatelje i kolege trkače podsjeti na ta sjajna vremena objavljivanjem PDF-ova pojedinih stranica na svom Facebook profilu, istodobno dajući i novim generacijama trkača priliku da se upoznaju s povijesti trčanja na ovim prostorima i ljudima koji su zapravo postavili temelj ove aktualne, pozitivno lude popularizacije trčanja kao dijela rekreacije i stila života.
Neven Miladin
