Magazin Trčanje
TekstoviBio jednom jedan (polu)maraton: Gdje si ti bio 1992?

Bio jednom jedan (polu)maraton: Gdje si ti bio 1992?

Prije nekih mjesec dana, u ležernom razgovoru s glavnim i odgovornim urednikom časopisa kojeg upravo držite u rukama, saznah da je tema ovog broja ‘retro’… gorespomenuti je naravno iskoristio tu priliku da mi napomene da, s obzirom na moje godine, sigurno imam neku priču iz davne prošlosti koju bi pučanstvo htjelo pročitati. Ha-ha. Funny.

Ali eto, ispalo je da imam.

Bilo je to davne 1992. godine, netom nakon što sam na torti ugasio punih 19 svjećica – vani su svako malo arlaukale sirene, doktor Franjo nije silazio s televizora, a ja i moja ekipa svim snagama bavili smo se sportom za koji su tada rijetki znali – orijentacijskim trčanjem. Svaki pokušaj objašnjavanja  svekolikom puku o čemu se tu radi završavao je slično:

  • Znači vi trčite po šumi koju ne poznate s komadom karte u jednoj i kompasom u drugoj ruci, tražite neke crveno bijele zastavice i kada ih nađete bušite neki kontrolni karton?
  • Da.
  • Pa jeste vi normalni?

Proći će još puno, puno godina do pojave tamo nekih trailova i trekova i kad će sasvim normalno biti bauljati Velebitom ili Istrom po mraku. Tada nije bilo. Tada smo bili bjegunci sa psihijatrije.

Nakon jednog od treninga, a prije izlaska u Lapidarij (tko ga se sjeća ima pusu), moj kum Kristian, bog mu dušu prosti (bez brige, živ je, ali i dalje nenormalan kao nekad), spomenuo je da se kroz koji vikend održava neka utrka koja ide do Samobora i natrag. Zainteresiralo me.

  • O čemu se točno radi? – upitah
  • Utrka se zove Zagrebački maraton, dakle trči se 42,2 kilometra odnosno do Samobora i natrag, ali ima i polumaraton koji ima cilj točno na samoborskom glavnom trgu.
  • Ali mi ne trčimo više od 10, 15 km na treningu…
  • Da, i?
  • A i to što kažeš…

Start je bio kod Doma Sportova i stvarno nas nije bilo puno – službena statistika zagrebačkog atletskog saveza kaže da je te godine u cilj ušlo 70 duša. Mislim da tu misle na maraton, na polumaratonu je sigurno bilo još barem… a 50 ljudi ziher. Sad stavite to u omjer današnjih utrka na kojima ljudi pola sata prolaze kroz start kad opali pištolj.

No, bez obzira koliko nas je malo bilo, staza je uredno bila zatvorena za promet i mi smo bezbrižno krstarili Ilicom, alejom Bologne, pa na staru Samoborsku i pravac prema gradu kremšnita. Da vam budem potpuno iskren, ne mogu se sjetiti svakog detalja s utrke, ali sjećam se da nam je utrka bila lagana ko Čokolino prije prve kave – nikakav umor, kriza, dahtanje… trčali smo, pričali, zajebavali ekipu pored staze i na ulasku u Samobor veselo mahali stanarima koji su s prozora zabrinuto gledali ne bježimo li možda ispred kakvih neprijateljskih tenkova.

PREPORUKA  Trkač koji je volio gadgete

Cilj polumaratona odnosno okret maratona bio je na onom drvenom mostiću lijevo, taman kad prođete centar Samobora. Zadnjih 500 metara smo se čak i utrkivali zbog čega je piva koja nas je dočekala u cilju (ratna vremena, kakav izotonik) još više pasala. Sve je prošlo predobro.

Vrijeme koje sam tada ostvario je ujedno i najbolje vrijeme koje sam ikada istrčao na polumaratonu – 1:49 i siguran sam da ga ovako star i debeo više nikada ni neću nadmašiti… što malo ponekad frustrira jer uz sve ove silne pripreme ja ne mogu skinuti rekord koji sam kao balavac bez ikakvih specijalnih treninga napravio. Ali eto, godine su bile bitan faktor. I kile isto. A i duga kosa koju sam tada imao svezanu u rep. Aerodinamika i to.

Tu večer sam, onako lijepo iscrpljen i umoran zaspao, i bez puno muke se ujutro probudio na predavanje na koje sam morao doći (PMF, Zvonimirova, Opća i anorganska kemija).

Rekoh da sam se bez puno muke probudio. Ustajanje iz kreveta bila je druga priča.

Nikad prije i nikad kasnije nisam osjetio takav muskulfiber. Ne znam ni sam kako sam se dovukao do Zvonimirove, samo znam da sam stao pred onih 5 stepenica koje su vodile u predavaonu i reko… ma nema teorije. Pozdravio ekipu koja je otišla na predavanje, a ja krenuo laganim korakom doma.

Danas kada gledam ove utrke koje se proglašavaju neuspjelima ako na njih ne dođe barem 500 trkača, bude mi nekako drago što sam bio dio povijesti kada si stvarno morao saznati od nekoga za utrku da bi se na njoj uopće pojavio – bez fejsa, evenata, mobitela i ostalih sranja… ako nisi pročitao u novinama ili saznao od frenda, ništa od utrke. Online prijave? Baš…

Ali osim neke nostalgije, nema se tu puno za čime žaliti… danas je sve bolje… utrke su brojnije, ekipa je pozitivna, trčanje je postalo mainstream i to je odlično. A ona mračna vremena ostavit ćemo za sjećanje i prepričavanje nekim novim klincima kada istrče svoj polumaraton. Onda ćemo sjesti pored njih u kafiću, pustiti da se načude toj finišerskoj medalji koju su si objesili oko vrata, pogledati ih u oči i pitati: Nego slušaj… gdje si ti bio 1992.?

Siniša Mareković

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top