Magazin Trčanje
TekstoviAnegdote koje se prepričavaju s osmjehom

Anegdote koje se prepričavaju s osmjehom

Putovanje od tisuću milja započinje prvim korakom, kaže Lao Ce. Moglo bi se reći da je postajanje vrhunskim sportašem i olimpijcem također dugo putovanje, koje započinje malim, ponekad nespretnim koracima

Za mene kao rođenu Osječanku, Veslački klub Iktus bio je mjesto gdje sam načinila svoje prve korake (ili da kažem zaveslaje?) u smjeru sustavnog bavljenja sportom. Uvijek se sa zahvalnošću prisjetim moje trenerice Jasminke Kraljević, koja je u mene usadila ljubav prema sportu, prema pokretu i prema postignuću.

Naučila me je da su disciplina i naporan rad sastavni dio svakoga uspjeha, ali da su zadovoljstvo i samopouzdanje koji se na taj način stječu vrijedni svakoga truda. Kako se iskobeljati i isplivati ispod prevrnutog čamca na hirovitoj rijeci, kako liječiti bolne žuljeve na dlanovima i kako se boriti protiv struje – samo su neke od konkretnih lekcija za koje je zaslužno veslanje. Iz Iktusa nosim lijepe uspomene na druženja, kao i prve simpatije.

Zagrebački počeci – od stadiona do ceste

Preselivši se u Zagreb, u prvi razred srednje škole, trebalo mi je nešto vremena za prilagodbu na novu sredinu, tako da je sport ostao po strani. Ipak, ne i zaboravljen. Nakon dvije godine, moja želja i potreba za aktivnošću odvela me je u AK Dinamo. Trener Mladen Kršek prepoznao je i njegovao moj talent za trčanje, uglavnom na srednje pruge. U to su vrijeme trkačke zvijezde i moji uzori bile Mara Žužul, Irena Topalović, Zvjezdana Grganja, Tijana Stojčević i još neke žene koje su postizale zapažene rezultate na 400, 800 i 1500 metara. Iako su moji rezultati u stadionskoj atletici bili skromni, godine provedene u atletskom klubu donijele su mi neprocjenjivo iskustvo. Također, moji bolji rezultati na utrkama od 3000 metara nagovijestili su moj potencijal za dugoprugaške utrke – iako tada još nisam mogla niti zamisliti što će mi to jednoga dana donijeti.

Studentske obveze su me na neko vrijeme udaljile od trčanja. I tko zna koliko bi to potrajalo, da moj brat Marko nije jednoga dana otišao u Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića, i tamo ugledao plakat koji najavljuje Božićnu utrku. Godina je 1997, organizator Robert Schwartz, a gradska utrka od 10 km počinje i završava na Cvjetnom trgu. To je bila moja prva cestovna utrka, a pamtim je po prekrasnom ugođaju. Osjećala sam se izvrsno u mnoštvu ljudi različitih generacija i backgrounda, okupljenih radi trčanja i promocije zdravog načina života. Cijeli je grad toga poslijepodneva odisao optimizmom i božićnim duhom.

Dobar rezultat na Božićnoj utrci ohrabrio me je da podignem letvicu još više. Marija Paulus pozvala me na polumaraton u Tuheljskim toplicama, za koji je bio organiziran prijevoz kod Ciboninog tornja. Vrijedno sam se pripremala za moj prvi polumaraton jer sam doista željela samoj sebi dokazati da ja to mogu. Sada znam, kad se nešto previše želi, nešto će vjerojatno poći krivo, a tako je i bilo. Naime, toga sam ključnog jutra – zaspala. Iako sam trčala kako bih uhvatila autobus, nisam stigla na vrijeme. Ne moram niti reći koliko sam bila razočarana, ali se nisam dala obeshrabriti. Čvrsto sam odlučila da sljedeće dostupne utrke ne propuštam.

Prvi se pamte

Prvi polumaraton otrčala sam napokon u Varaždinu, a za to mi je trebao 1 sat i 31 minuta. Za jednoga debitanta, to je bio sjajan rezultat, te dodatni poticaj i motivacija za dalje. Nakon toga išla sam na sve utrke koje su bile u relativnoj blizini Zagreba, a do kojih sam mogla doći autobusom ili vlakom. Ponekad su i ta kratka putovanja zahtijevala pažljivu organizaciju. I danas se sjećam kako sam, primjerice, do Sunje morala promijeniti dva vlaka. Čekajući presjedanje u Sisku, na peronu sam ugledala rekreativca Volarevića, koji je vrijeme do polaska drugog vlaka kratio trbušnjacima, nimalo se ne obazirući na začuđene poglede nazočnih putnika.

U to vrijeme nije bilo puno žena u cestovnom trčanju. Slavica Brčić, Marija Paulus i Kristinka Marković bile su među rijetkima koje su ostvarivale zapažene rezultate na utrkama od 10 i 21 km. Međutim, one su mi pokazale da i ja mogu uspjeti u ovom sportu, samo ako se dovoljno potrudim.

PREPORUKA  Rođendanska pobjeda Marije Vrajić na Baranjskom polumaratonu

Jedan Zagrebački maraton s kraja devedesetih ostao mi je u posebnom sjećanju, jer mi je bio – prvi. Opet isti divan ugođaj i osjećaj, užitak trčanja zagrebačkim ulicama, a naposljetku i potvrda mog trkačkog potencijala. Usredotočena na trčanje, nisam bila niti svjesna koliko sam ljudi ostavila iza sebe. Tek mi je sestra Ana, bodreći me svesrdno iz publike na Jarunu, doviknula da sam šesta i da se držim. Njezina podrška dala mi je dodatnu snagu za preostale kilometre pa sam taj plasman uspjela održati do kraja. Prvi maraton otrčala sam za 3 sata i 22 minute, a to je bio izvrstan rezultat, ne samo za početnike, već općenito za tadašnji ženski maraton.

Iako sam do tada već mogla naslutiti da mogu postići nešto u cestovnom trčanju, taj Zagrebački maraton dao mi je konačnu potvrdu. Mogu reći da je to bio svojevrsni “a-ha moment”, u kojem sam napokon prepoznala u kojem će smjeru krenuti moj život. Dobila sam priznanje svoje vrijednosti, kao i neprocjenjiv osjećaj pripadnosti tome svijetu – svijetu ženskoga cestovnog trčanja.

Nakon toga otvorile su se nove mogućnosti, slijedili su brojni maratoni i polumaratoni, a rezultat se postupno poboljšavao. No nije sve uvijek išlo potpuno glatko. Utrke zahtijevaju i vrijeme i novac, a studentski život često oskudijeva i u jednom i u drugom. Iz tih godina pamtim i neke, tada ne baš zabavne doživljaje, a koje danas s osmijehom prepričavam kao anegdote.

Vodič kroz utrke za autostopere

Skroman studentski budžet prisiljavao me je da budem kreativna i da pronađem najpovoljnije načine da sudjelujem u željenim utrkama. Tako sam jednom prilikom, boraveći u Pirovcu, pomno pripremila i isplanirala put na Vrličku utrku. Tih 50-ak kilometara nije trebalo predstavljati veći problem. Doduše, trebalo je presjesti na drugi autobus u Šibeniku, ali lako za to. Budući da je drugi autobus, onaj do Drniša, prolazio kroz Svilaju, procijenila sam da je najbolje da tamo siđem, a za dalje da se snađem s autostopom. I tako sam se odjednom našla sama na potpuno nepoznatom mjestu, oko mene razrušene kuće, nigdje žive duše. Nakon početnog šoka, nekako sam se pribrala i zaustavila prvi automobil koji je nakon nekog vremena naišao. On me je ostavio opet negdje u pustopoljini, a do Vrlike sam nastavila pješke. U Vrliku sam stigla točno na vrijeme da na cilju dočekam prvoplasirane.

Budući da iz ovog iskustva nisam ništa naučila, odlučila sam ponovno okušati sreću s autostopiranjem. Ovoga puta utrka je bila u Petrijancu, malom mjestu pokraj Varaždina. Organizatorica je bila Ana Hageman, a ja sam odlučila uštedjeti koju kunu. Ne znam više koliko dugo sam čekala da mi netko stane, niti znam kojim je putem taj vozač vozio. Ali kada sam stigla, vidjela sam nekoliko dobro oznojenih žena kako trče stazom. Pomislila sam da se zagrijavaju, ono, baš nekako žestoko zagrijavaju… A onda me je odjednom šokirala spoznaja da one upravo ulaze u cilj! Naknadno sam doznala da je utrka počela nešto ranije nego što je bila najavljena, a znamo da tada informacije nisu bile lako dostupne kao danas. Nije bilo mobitela, niti lako dostupnog interneta, a na fiksni telefon nisam dobila obavijest o promjeni termina. Preplavili su me malodušnost i samosažaljenje. Ipak, kao i obično, u svemu tome pokušala sam naći nešto pozitivno.

Ako netko dosad još nije shvatio što sam ovime htjela reći, ponovit ću – autostopiranje je doista loša ideja, u svakom pogledu. Palac dolje za autostopiranje!

Trčim, dakle putujem

Nakon 189 maratona i solidnog broja ultramaratona u nogama, sa sjetom i ponosom se prisjećam mojih trkačkih početaka.

Utrke su mi donijele pregršt lijepih uspomena, prekrasna prijateljstva i poznanstva, upoznavanje drugih zemalja i kultura, gradova i horizonata. Sve u svemu, iskustvo koje oplemenjuje. Međutim, ne treba bježati niti od loših iskustava, krivih procjena i razočaranja. Svako moje loše iskustvo, svaka prepreka i poraz također su ugrađeni u moj uspjeh. Bez toga svega ne bih bila osoba kakva jesam danas. I tu priča, naravno, nije završena: putovanje od tisuću milja se nastavlja. Konnichiwa, Tokio!

Marija Vrajić
Foto Ivica Drusany i privatna arhiva Marije Vrajić

1 comment

  • Pingback:

    Broj 18 – siječanj 2018. | Magazin Trčanje

    Odgovori

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top