Iz današnje perspektive gledajući 17 godina unazad čini mi se kao potpuno suluda ideja da sam imao tu iracionalnu fiksaciju da nakon uspješno odrađenog Eco Challenga u Maroku 1998. i neuspješnog u Patagoniji 1999., dovedem pustolovnu utrku u jednu malu zemlju na brdovitom Balkanu u kojoj rijetko što uspijeva. Kada se sagleda i tadašnja tehnološko-komunikacijska situacija gdje još nije bilo niti fejsbuka, instagrama, a mailovi i Internet tek su bili novost od nekoliko godina, onda to zaista izgleda kao nečije potpuno ludilo. Pa ipak, stvar se zakoturala. I to popriličnom brzinom.

Moja prva pustolovna utrka Bjelolasica 2000, trodnevna avantura Kvarnerom i Gorskim kotarom, iste je godine lansirana na Eurosport, a da bi za Bjelolasicu 2001 HTV napravio i jednosatni dokumentarac, koji je jedne kasne jesenske večeri bio prikazan u prime timeu i mnogim građanima Hrvatske iluzorno prikazao avanturističku dramu koja je te godine imala 27 četveročlanih timova, a od kojih su samo 4 tima stigla u cilj četverodnvene 400 km dugačke avanture od Lošinja i Cresa, preko Učke, Čićarije, Risnjaka i Bjelolasice. U kojoj je samo jedan hrvatski tim završio utrku. Sljedećih godina ista pustolovna utrka postala je poznata kao Terra Incognita, peterodnevni avanturistički spektakl po Hrvatskoj. Za njezino izdanje 2004. godine snimljen je i dvosatni serijal sa 4 epizode, koji smo uspjeli ‘uvaliti’ čak u 18 zemalja i što je vjerojatno, bila jedna od najvećih reklama za Hrvatsku ikada! Moglo se reći da je pustolovna utrka u Hrvatskoj uspjela.

Rekord Kristijana Šivaka

No, ipak, to je bio samo privid. Na globalnoj razini, pustolovna utrka je kao trend stagnirala. Problem pustolovne utrke bio je taj što je u svojem konceptu rezervirana samo za elitne i dobro utrenirane sportaše. Pustolovnoj utrci falilo je masovnosti. To je bila dobra zabava za nekolicinu i za TV gledatelje. No, kada je ‘pustolovka’ postala i u medijima već nešto viđeno, više nije bila ni zabava za gledatelje. Ostala je samo ‘nekolicina’.

Taj problem sam primijetio već nakon dvije godine organiziranja utrka i došao sam na ideju da organiziram ‘pustolovinu za mase’. Otarasio sam se kompliciranih disciplina koje potrebuju veliku logistiku i opremu, kao što je rafting, veslanje kajaka, penjanje i vožnja brdskog bicikla i ostavio samo jednu disciplinu: trekking! Iz koje sam maknuo jedno ‘k’ da izgleda ‘drugačije’ i ‘autohtono’.  Tako je nastala i prva ‘pustolovina za mase’: Velebitski pustolovni treking 2003, prva treking utrka u Hrvatskoj.

Naravno, ta ideja nije prošla bez ‘određenih iracionalnosti’. Naime, ‘duga kategorija’ bila je dugačka 140 km, od Paklenice do Senja preko cijelog Velebita. Dok je ‘kratka light’ iznosila niti više niti manje nego 75 km, od Baških Oštarija do Senja! Takav format je preživio 3 godine, no nije bio održiv, jer iako je pustolovina sada dobila ono što smo htjeli – masovnost (150-200 ljudi) – samo je 20 posto sudionika uspjelo završavati ‘veliku’ kategoriju.

Koliko je to bilo teško i u sadašnjim okvirima, govori podatak da rekord Kristijana Šivaka od 28 sati i 36 minuta iz 2005. godine još nije oboren! A pokušavali su mnogi u ovih desetak i više godina. A ja sam danas postao meta ‘okorjelih pionira trekinga’ koji tvrde da sam se potpuno srozao: od Light kategorije od 75 km 2003. do Light kategorije od 6 km 2017. godine.

Napokon, kada su se sve te iracionalnosti malo slegle, 2005. godine došao sam na ideju da se napravi Treking liga. Udružio sam se sa već tada dvije postojeće treking utrke, Risnjakom i Učkom u organizaciji AdNature i dodao nekolicinu ‘svojih’ – Medvednica, Velebit, Mosor i Bjelolasica – i putujući cirkus Treking lige mogao je započeti. Sa skromnih 302 sudionika u 2005. godini, ovaj pokret je narastao na preko 5.500 pojedinaca u sezoni 2017, što se svakako može nazvati uspjehom. U ovih 13 sezona, utrke Treking lige gostovale su na 30 različitih lokacija u 4 zemlje (Hrvatska, Slovenija, BiH, Crna Gora) i privukle preko 12.000 pojedinaca, što bi se moglo okarakterizirati kao jednu od najvećih sportskih zajednica u Hrvatskoj.

Odumiranje pustolovine

Treking je svoj koncept promijenio prije 5 godina, odnosno 2012 godine, a kada je u Hrvatskoj organizirana i prva ‘trail running’ utrka, na Krku. ‘Trail running’ postao je ‘označeni treking’, ziheraško trčanje po prirodi, ali još uvijek sa pustolovnim predznakom, bez obzira što gubljenje nije zagarantirano. I ne bi se trebali žaliti što treking polako odumire, kao što je umrla i pustolovna utrka, i trend preuzima trail. To je jednostavno proces koji je takav i treba ga prihvatiti. No, bez obzira na ‘odumiranje pustolovine’ same lokacije na kojima se odvijaju utrke Treking lige su pustolovina za sebe. Ako ste bili i na jednoj utrci Treking lige, sigurno ste to primili ‘pod normalno’. No, zapitajte se, da li bi ste ikada vidjeli, primjerice, pećinski park Grabovača, trail Zrmanjom i Krupom, Sutjesku, Čvrsnicu, Durmitor, skrivene unutrašnjosti Paga, Raba ili Krka da nije bilo utrka Treking lige? Odgovor je: malo tko bi vidio.

A upravo je to jako važan moment: da građani postanu svjesni svog okruženja i mogućnosti koje Hrvatska nudi. Jer ovog su časa, trail i treking, uz MTB, grane turizma koje u zapadnom svijetu donose milijune određenim lokacijama, a i sama populacija ljudi koji provode godišnji aktivni odmor narasla je na desetine milijuna korisnika. Mi to kao turistička nacija nismo još prepoznali i sve to dolazi u Hrvatsku okolnim putem.

Drugim riječima, Hrvatski turizam nema jasnu strategiju aktivnog odmora, Hrvatska je još ‘brendirana’ kao ‘sunce, more, plaža, janjetina, Plitvice i Dubrovnik’, a zapravo, imamo zemlju koja je naljepše outdoor igralište na Europskom kontinentu. Samo je problem što malo tko osim nas, zna za to. No, upravo je tu vrijednost Treking lige kao projekta, jer se veliki broj ljudi postao svjestan mogućnosti koje se nude.

Igralište je tu, gdje su igrači?

I dok sami istih ne budemo svjesni, a srećom postajemo, ne možemo Hrvatsku nuditi kao turistički proizvod najboljeg outdoor igrališta. ‘Igralište je tu, a li igrači su na zapadu’. Treba doći do njih.  Treking liga zaslužna je i za nekolicinu infrastruktrualnih projekata u turizmu jer na mnogim svojim događanjima iza sebe ostavlja gotov turistički proizvod koji služi i građanima i turistima.

Kako god će se ovi procesi koji su pokrenuti i u sportu i turizmu odvijati, Treking liga neće vas iznevjeriti u svim svojim oblicima. Dolazi sljedeća sezona, 2018 je pred vratima i avantura čeka na vas. Svakako, najveća poslastica sezone biti će epski Velebit 100 milja, od Senja do Paklenice, 1. rujna. No, ako niste takvih apetita, sigurno ćete naći nešto za svoj ukus na pustolovnom igralištu na Pagu, Rabu, Medvednici, Istri…

Vidimo se tamo gdje trčanje postaje avantura!

Šimun Cimerman

Dosadašnje lokacije Treking lige:

U proteklih 17 godina utrke Treking lige održavale su se na gotovo 30 različitih lokacija, neke od njih i izvan Hrvatske, a na njima je sudjelovalo više od 12 tisuća profesionalaca i rekreativaca. Evo gdje se sve trčalo: Konavle, Mljet, Čvrsnica (BiH), Sutjeska (BiH), Durmitor (CG), Mosor, Pašman, Zrmanja, Pag, Velebit / Paklenica, Velebit / Baške Oštarije, Krk, Rab, Bjelolasica, Risnjak, Cres, Lošinj, Istra, Učka, Žumberak, Jaska, Samoborsko gorje, Zagreb, Medvednica, Papuk, Zagorje, Lika. Raspored utrka u 2018. godini, baš kao i dodatne informacije o Treking ligi mogu se pronaći na www.treking-liga.com.