Moji prvi trkački koraci dogodili su se jednog sunčanog svibanjskog dana i odluka o tome što ću tada obući na trening nije bila teška – imao sam na biranje stari adidasov nogometni dres iz osnovne škole, ofucanu pamučnu trenirku ili kupaći šorc koji sam kupio za to ljeto. Kako rekoh, odluka nije bila teška jer nisam imao doslovno ništa za izabrati.

Ofucana trenirka je ipak ispala najbolji kandidat, a dolaskom na prvi trening ubrzo sam shvatio da nisam bio jedini koji je prolazio iste probleme to jutro – bilo je tu nekih polutajica, kvazidresova, pa čak i jedan lik koji je došao u cargo hlačama. Trebali smo izgledati kao vojnici, a izgledali smo kao kažnjenička bojna, neka paravojna postrojba skucana u jedno popodne.

Nije sve to dugo trajalo, uskoro smo svi uskočili u trkačke šorceve, curke u trifrtaljne tajice i tako veselo i berićetno dočekali zimu kada je trebalo hitno obnoviti trkačku garderobu.

Sjećam se tog tumaranja Hervisom u potrazi za donjim dijelom svog trkačkog aparela i na svaki upit „imate li možda hlače za trčanje“ dobio sam odgovor „imamo tajice“. Tajice? Jebemu.

Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja nikakav homofob ili polupismeni krkan koji smatra da sportske tajice ubijaju muškost na pripadnicima jačeg spola, niti me brine što bi selo moglo reći kada me u tome vidi… jednostavno se nisam vidio u tome na treninzima. No, izbor mi nije dopuštao nikakve modne kerefeke pa sam iz dućana skrušeno izašao s ganc novim najk tajicama, diskretno crnima uz par modnih detalja u vidu šavova na strateškim mjestima.

Večer kada sam po prvi puta uskočio u njih, nakon 10 minuta namještanja kako bi se taj tjestasti materijal pravilno rasporedio po mojim krakovima (šav ide naprijed ili iza?), počela je zanimljivo – kada su me djeca vidjela u njima, sinu je ispala žlica iz ruke a kćer je bila na rubu plača. Trebalo je neko vrijeme da im objasnim da tata nije (još) poludio i da je to samo zimska trkačka oprema. Tek nakon što su se smirili krenuo sam na trening i putem naišao na dva susjeda od kojih je jedan bio uvjeren da je strahovito duhovit.

• Sused, za što ste kupili ovako lijepe hlačice?
• Za tvoj sprovod krkane.

Sjeo sam u auto i razmišljao kako bi izgledala scena da me murija sad zaustavi.

• Izađite iz auta gospodine
• Zašto… imate… to na sebi?
• Duga priča gospodine… koja je kazna?

No, nisam. Došao sam do kluba, sparkao se i krenuo na trening. Na svu sreću, nisam bio jedini koji je tih dana odlučio investirati koju kunu u ovaj posljednji krik muške trkačke mode, pa je tako više muškića za vrijeme razgibavanja gledalo jel sve na svom mjestu, da se nisu slučajno tajice zgužvale oko nogu i da se možda, za boga miloga, negdje ne ocrtavaju gaće!

Kako je vrijeme prolazilo, počeo sam shvaćati da je ovaj komad trkačkog asortimana dušu dao za odrađivanje zimskih treninga – lagano kao perce, ne lamaće okolo i pruža osjećaj kao da nemaš ništa na sebi, a falabogu imaš.

No, usput sam pobrao i par mudrosti (iz tuđih, ne vlastitog primjera) koje želim podijeliti s vama:

• Kupite tajice koje su točno vaše veličine. U premalima ćete izgledati kao kulenova seka, a prevelike će vam padati.
• Ne kupujte pamučne tajice
• Ne kupujte bijele tajice
• Ako boga znate, ne kupujte pamučne bijele tajice.
• I za kraj… ako ste iz nekog samo vama poznatog razloga kupili bijele pamučne tajice, a muško ste, u ime svih ljudi koji vas okružuju, nemojte dopustiti da vam kroz glavu prođe ideja da u njima dođete na trening bez donjeg rublja ispod. To je scena koja se ne zaboravlja. Nikad. Ni terapija ne pomaže.

Osim toga, sve funkcionira. Prije koji tjedan bio sam u apoteci po neke lijekove i strpljivo u Brooks tajicama s divnom zelenom trakom sa strane čekao u redu. Ljudi su gledali, ja sam popravljao šav na tajicama i sve je bilo super. Dobio sam lijekove koje sam tražio. Čak su mi ponudili i neke druge, ali to je neka sasvim druga priča…

Siniša Mareković