Magazin Trčanje
TekstoviOmega na Zagrebačkom noćnom ceneru: Usudi se pokušati

Omega na Zagrebačkom noćnom ceneru: Usudi se pokušati

Nikada nisam bila sportski tip. Kad su klinci s kojima sam išla u školu po raznim natjecanjima trčali i veselo lovili svoje medalje, ja sam na tjelesnom odgoju poput pingvina sa artiritisom pokušavala bar doći do cilja, da se ne osramotim baš jako. Prije svakog krosa, obično sam bila bolesna. Bolio me trbuh, imala sam trčku, izmislila sam starcima sto simptoma, samo da ne moram ići.

Kao djevojka, zaljubila sam se u borilačke vještine i glumu. Prevladala je gluma, pa sam dva puta tjedno veselo jurila u ZKM na probe. A onda me puknuo pubertet, ocjene su popustile i starci su rekli – e nema više glume, primi se knjige. Po završetku škole, nekako mi se činilo kasno da nastavim glumom, upoznala sam budućeg supruga, počeli zajedno živjeti, rodilo se dvoje djece i znate kako to već ide. Djeca u prvi plan, ja uvijek u drugi. No kada su krenuli u školu, uspjevala sam naći pokoji popodnevni sat da odem do teretane i upišem Tae Boo. I to je nešto što sam zaista uspijevala nekoliko godina redovito polaziti. Sviđala mi se ta količina energije koju moraš izbaciti iz sebe, a nakon treninga je nekako imaš više nego prije. I shvatila sam da iz mene u stvar izlazi negativa, a puni se pozitiva. A onda su došle neke druge životne okolnosti. Razvod braka, pubertet sinova, preseljenje, promjene na poslu. I svaka aktivnost koja bi godila mom tijelu je nekako pala u drugi plan.

Minuta trčanja, minuta hodanja

Pa su onda došle opet neke sasvim druge životne okolnosti. Drugi brak, nemogućnost da ostanem trudna, stimulacije hormonima, gubitak djeteta u 19. tjednu trudnoće, gubitak djeteta u 39. tjednu trudnoće. Od svih tih stresova, moje tijelo je postalo preteško, tromo, izmoreno, vidljivo bolesno.

Moj muž kaže da nisam samo Feniks. Da sam Fenix kiborg. Da se dižem iz pepela brže nego ijedan čovjek kojeg poznaje. Pa tako sam i tada.

Nakon procesa šok – negiranje – bijes – tuga – prihvaćanje, nastavila sam živjeti dalje. Uskoro sam ipak rodila prelijepog, zdravog dječaka i postao je moj centar svijeta. I kako to opet ide, pelene, dojenje, nespavanje, titranje oko malenoga, uskoro svatih da moram nešto učiniti i za sebe. Osim četiri poroda, tu su i moje godine. Cijelih četrdeset i sedam. Ako se uskoro ne pokrenem, moje najmlađe dijete će uskoro imati baku, a ne mater pored sebe.

Sjela sam i razmišljala čime da se krenem baviti, a da ne izbivam previše iz kuće, da mi nije daleko i da nije prezahtijevno za moju dob. Ponekad mislim da me oni moji mali anđeli na nebu često prate i pomažu mi. I zaista mislim da su kumovali tome da baš tih dana dobijem na mail ponudu za besplatnu školu trčanja.

Pa Tihana, zašto ne? Besplatno je, blizu je, troši tri sata tvojeg vremena tjedno i traje tri mjeseca. Pa kad uhvatiš ritam, trčati ćeš sama po kvartu, jerbo imaš predivan Park mladenaca u kojem možeš i maraton oplesti ako te volja. I odluka je pala!

Naravno, nisam uspjela trčati tri puta tjedno, uspjevala sam jednom ili dvaput. Ali zaista sam se trudila ne odustati. Na prvom treningu, domet mi je bio minuta trčanja, minuta hodanja I tako u pet rundi i tada sam morala samo nastaviti hodati. To je bilo početkom lipnja. Ove godine. Molim vas, zapamtite taj podatak.

Na kraju tog trkačkog školovanja, imali smo probnu trku od 5 km. Otrčala sam je. Čak nisam bila ni posljednja. Doduše, debeli dio sam prehodala, da ne mislite da sam zaista Kiborg.

Nikad ne odustaj od svojih snova

I što sad. Škola je gotova, prepuštena si samo svojim odlukama. I tako sam jednom tjedno krenula trčati po Parku mladenaca, pokušavajući otrčati kilometar ispod 7 minuta. I nikako. I nejde i nejde.

Pa sam ugledala da je uskoro Terry Fox i prijavila se bez sekunde razmišljanja. Tako obično nastanu moje najinteligentnije odluke. Kad ne koristim mozak. Navukla sam majicu sa sloganom ‘Nikad ne odustaj od svojih snova’ i odlučila da ću tih 6,3 km ako treba i otpuzati. Tri dana prije trke sam sjela za laptop i krenula googlati ‘kako se pripremiti za trku’. I što se dogodilo?

Prvi puta sam stala na 4,3 km da popijem malo vode. Drugi puta na cilju. Otrčala sam Terry Fox za 47 minuta.

Nazvala sam muža: Ajde, dođi po mene. Gotova sam!

On: Rekao sam ti da si uzela malo veliki zalogaj. Nije to sam tak’!

Ja: Ali ja sam prošla cilj!

On: ———————– (znak za muk)

Eto, naučila sam da je i dobra priprema znak za bolji uspjeh. To me potaklo da se prijavim za Zagrebački cener. U startu sam znala da je to preveliki zalogaj za mene s obzirom da trčim (ako) jednom tjedno, no ja sam jedna od onih osoba koja ipak mora probati.

Našla sam se sa svojim Omegovcima, koji su me i naučili prve trkačke korake i koji su u stvari najzahvalniji za ovu moju tvrdoglavu upornost u ostvarivanju rezultata. Računali smo koliko trčim po kilometru, koliko popuštam pred kraj i bez obzira što su me uvjeravali da ja to mogu, svi smo znali da je to meni izuzetno teško doseziv cilj. Trka je naime ograničena na sat i petnaest minuta, odnosno 75 minuta. Pa kako ja ne trčim kilometar ispod sedam minuta, to je već 70 minuta. No toliko trčim na kratke staze. Vrlo je upitno kako ću se ponašati nakon 7. kilometra i hoću li uopće moći to fizički izdržati. Stvarno je bilo nerealno misliti da ću tih 10 km istrčati u tih 75 minuta.

O koka, pa ti si mrak!

Trka je krenula. Slijedila sam savjete koje su mi dali. Stala sam piti vode tek nakon 4,5 km I tek tada sam malo usporila tempo. Nakon šestog kilometra, oko mene je bilo sve manje i manje ljudi. Znala sam da je većina ispred mene, no svi oni divni navijači oko staze, nisu dali da odustanem. Na sedmom sam krenula odustajati, stala sam i hodajući pokušavala uhvatiti puls. Sjetila sam se one poznate trkačke – sve je to u tvojoj glavi, tijelo može puno, ne dozvoli joj da pobijedi. I krenula sam dalje. Mislim da sam negdje na osmom kilometru vidjela pokojnu baku i djeda kako me bodre uz stazu i vjerujem da sam bila u fazi kada sam osjetila prelazak iz jednog svijeta u drugi – ukratko, shvatila sam da vjerojatno umirem.

Tada sam kao kroz san začula muški glas i ugledala Staropramen koji je držao u ruci: ‘Hajmo mala, možeš ti to! Još samo kilometar i na cilju si, a tamo te čeka bure ovoga’.

Pogledam na sat i shvatim da imam točno sedam i pol minuta do kraja trke i jedan kilometar ispred sebe, kao ni atoma energije u nogama. Sljedeće čega se sjećam je ogromna buka, sat na kojem piše 1:13:42, crvena crta na cilju, nečija ruka koja me snažno tapša po ramenu i djevojka koja mi se smiješi i gura medalju za prolazak u ruke.

I dok su me moji Omegovci ugledali sa medaljom oko vrata, sigurna sam da su bili iznenađeni barem toliko koliko i sretni. Istrčala sam u stvari sebi statistički nemoguće. Posebice zadnji kilometar. No jesam! Držeći pivo u ruci, čujem voditelja kako viče: ‘I zadnji natjecatelj je prošao startnu liniju i time je još jedan Zagrebački cener završio’. Pogledam na onaj sat, na njemu 1:32:19. O koka, pa ti si mrak! Pomislim si u sebi.

I kada sam na početku svoje trkačke avanture rekla da ću za svoj pedeseti rođendan istrčati polumaraton, a za šezdeseti maraton, izgleda da se nisam šalila. I kad se sjetite mog trkačkog dometa prije samo šest mjeseci, što vi misite?!

Tihana Kunštek

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top