Magazin Trčanje
TekstoviVeronika Jurišić: Iscijedile smo dečke u tih 30 sati

Veronika Jurišić: Iscijedile smo dečke u tih 30 sati

Ultramaratonski ‘support’ tim (zaista ne znam koji bi hrvatski termin iskoristila kako bi obuhvatila kompletno značenje tog pojma) je jedan od onih elemenata koji bitno razlikuju dugačke ultramaratone od svih ostali trkačkih disciplina. Dok je na polumaratonima i maratonima privatna pratnja pojedinog trkača često ne samo nepotrebna, nego i strogo zabranjena, na utrkama koje traju cijeli dan (a osobito na onima koje traju i po nekoliko dana) logistički timovi su sastavni dio trke. Na većinu se takvih trka ne možete niti prijaviti bez da prijava trkača uključuje i prijavu njegove osobne pratnje. Najveće svjetske ultre (to je posebno karakteristično za velike američke ultre) su poznate po tome da pratnja, uz logističku pomoć, u zadnjim fazama trke (npr. zadnjih 60-70 kilometara) može trkaču pružati i konkretnu trkačku pomoć u obliku vlastitog ‘pejsera’ – trkač iz pratnje smije pratiti natjecatelja u tom zadnjem dijelu. Koliko su timovi bitni i nezamjenjivi (te koliko je njihov posao u ultrama zahtjevan) možda najbolje govori činjenica da na poznatom Badwater ultramaratonu kroz pustinju Death Valley u prosijeku veći broj intervencija hitne pomoći u toku trke otpada na pomoć članovima timova nego samim trkačima. Jer ovi su svojoj dvodnevnoj misiji da svog trkača održe hidriranim i na nogama u zahtjevnim pustinjskim uvjetima, obično zaborave brinuti o sebi. A i naši su navijači, kad smo u Zagrebu izašli iz aviona, rekli da su Kos i Janko djelovali puno iscrpljenije od nas. Iscijedile smo ih u tih 30 sati.

Lijepo je kad imaš uigran tim, koji već zna sve tvoje reakcije i potrebe – a mi imamo baš takav tim. U zadnjih 5-6 godina koliko se ova naša ultraška priča razvija, Janko, Kos i Vlahek nas već zbilja znaju u dušu… a i mi njih. Kod mene ozbiljnija razmišljanja o logistici počinju zapravo tek na trkama od 24 sata i više. Naime, 100-kilometarske trke su (iz ultraške perspektive) brze trke i njih uglavnom trčim (kao i maratone), bez posebnih zaustavljanja na okrepama, tako da najčešće sve što ‘za svaki slučaj’ i ostavim dečkima u pratnji, obično to i dovezu do cilja.

PREPORUKA  Antonija Orlić: Dečki se u ponoć pretvaraju u sove i šišmiše

No kad trka traje 24 sata i duže je već nešto drugo. Na takvim je trkama uvijek moguće nešto nepredviđeno (koliko god iskusan trkač bio) i tu support-tim postaje jako važan faktor. U kružnim trkama na vrijeme (svjetska i europska prvenstva na 24 sata) u kojima trkači pored svog boksa prolaze svakih 15-tak minuta, timovi su stalno prisutni i trkači ih različito koriste. Moram priznati da sam na takvim trkama malo čudna i nekako mi je psihološki lakše većinu stvari uzimati sama i ne volim zadržavanja u boksu (a kad stanem u boksu to je obično znak da stvari ne idu baš najbolje). Izvrsno je što naša uigrana ekipa to već kuži pa mi je Janko čak u nekoliko navrata i rekao kako izbjegavaju biti u boksu u periodima kad ‘nanjuše’ da mi je lakše gurati kroz krizu sama.

Spartathlon je pak bio sasvim novi izazov, u svakom obliku pa i u tom logističkom. Tu je logistika putovala paralelno s nama (ali ne i s nama). Susreti su nam se smjeli događati samo na posebno predviđenim mjestima i bili su vrlo kratki. Prije trke sam se nastojala pripremiti tako da opet o ničemu ne ovisim i poslati sve potrebno na pojedine službene okrepne stanice na stazi. No nikad ne možeš isplanirati baš sve pa su dečki bili nezamjenjivo važni u presudnim trenucima, poput, smočiš tenisice na brdu, a rezervne si poslao na službenu okrepu koja je 40-tak kilometara daleko. E tada uskaču Kos i Janko.

PREPORUKA  Ima neka tajna veza

No nije ta fizička i materijalna pomoć jedina bitna. Možda čak i važnije, kod utrka od točke do točke (kada prelaziš više od 200 kilometara, veliki dio puta sasvim sam na nekoj pustoj cesti) je psihološki moment kad te na nekoj točki čeka netko tvoj. Pokušat ću to dočarati kroz jednu anegdotu: Usred noći na Spartathlonu (na 200 i nekom kilometru), u jednom zgodnom malom gradiću na okrepi na uspavanom gradskom trgiću je (uz običajnu sitnu suhu hranu) bilo i toplih obroka – tjestenine i kuhanih krumpira. Nisam htjela stati, ali topla klopa mi se učinila primamljiva pa sam uzela plastičnu zdjelicu s krumpirima i nastavila trčati. Izlazim iz gradića opet na mračnu cestu, trčkaram i jedem te krumpire, koji su mi u tom trenu neopisivo ukusni (slani, posipani nekim začinima i maslinovim uljem – u tom trenutku najfinija stvar koju sam ikad jela) i imam ludu potrebu da to podijelim s nekim. A cesta je prazna i tiha. Gluho je doba noći. Izvučem mobitel i nazovem Janka. On: ‘Ej, Veca, je li sve ok?’ Ja: ‘Je. Sve je super. A gdje ste vi? Što radite?’ On: ‘Na 180 i nekom kilometru, čekamo Paulu. Treba li tebi nešto?’ Ja: ‘Ma ne, ništa ne trebam, samo sam ti htjela reći – jela sam sada kuhane krumpire. I bili su jako fini.’ On: ‘Aha… Izvrsno… Sigurno ništa ne trebaš?’ Ja: ‘Ne, ne. Sve je super.’ On: ‘Ok. Veca, moram sad ići, stiže Paula’, a ja bi tako još malo pričala o tim krumpirima i o nekom klincu na okrepi prije koji je zna reći Dobra večer na hrvatskom i još par gluposti o kojima sam razmišljala zadnjih par sati u tom mraku. Nije lako biti logistika ultrašima. U visokim kilometrima zahtjevi zbilja znaju biti čudni!

Veronika Jurišić

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top