Magazin Trčanje
TekstoviIma neka tajna veza

Ima neka tajna veza

Hrvatska ultramaratonska scena od ove godine može se ponositi novim dosegom svojih super djevojaka. Dosad su nam Veronika Jurišić, Paula Vrdoljak i Antonija Orlić priuštile puno lijepih trkačkih trenutaka i, uz još nekoliko dama, u Hrvatsku donosile vrlo vrijedna svjetska i europska odličja, no ako zanemarimo medalje i pokale, ono što su napravile u Grčkoj krajem rujna, ipak nadilazi sve dosad učinjeno. Naravno, ne pada nam na pamet tvrditi da svjetsko srebro Nikoline Šustić i bronca Marije Vrajić na Svjetskim prvenstvima na 100 kilometara, ili medalje s utrka na 50 kilometara koje su se organizirale pod okriljem IAAF-a, nisu super vrijedne, baš kao što su i ekipna zlata, srebra i bronce na raznim duljinama ostvarenja kojima treba skinuti kapu, no završiti Spartathlon samo po sebi je nešto što zahtjeva otvaranje šampanjca i zdravicu koja bi se trebala ponavljati i ponavljati i ponavljati. Pritom, u konkurenciji od nekoliko tisuća ponajboljih svjetskih ultramaratonaca biti peta, sedma i 15. na cilju, to nadilazi očekivanja velike većine ljubitelja trčanja.

Na stranu činjenicu da je Dragan Janković uoči odlaska u zemlju Homera, Platona i Aleksandra Makedonskog najavio mogućnost da Veronika, Paula i Antonija čak završe u Top 10 u ženskoj konkurenciji. Takav doseg je sigurno moguć, no očito u nekim drugim okolnostima i s boljim pripremama. Uostalom, ni Janković, kojeg mnogi s pravom smatraju svojevrsnim guruom dugoprugaškog, točnije ultraškog trčanja u Hrvatskoj, nije bio razočaran neostvarivanjem njegove optimistične najave. Sve tri djevojke odradile su utrku kao da im je već deseta po redu, a ne prva, stigle su uz veće ili manje probleme do cilja i, što se nas tiče, postale besmrtne. Ako je mogao Fidipid, onda definitivno mogu i one. Uostalom, njemu je trebalo više da istrči tih 246 kilometara nego našim djevojkama.

30 sati brige

Priče o dosezima hrvatskog ženskog ultramaratonskog trčanja već pomalo ulaze u legendu, doslovce nema natjecanja s kojeg u Hrvatsku ne stižu medalje i svjetski vrijedni rezultati, no malo tko govori i piše o ljudima koji su na stazi, a ne trče. Ljudima koji imaju itekakav utjecaj na odlične rezultate naših ultrašica i bez kojih, sigurni smo u to, puno toga lijepoga jednostavno ne bi bilo ostvareno. Dakako, riječ je o logističkoj potpori onih koji na svaki mogući način brinu o našim ultrašicama i daju im određenu sigurnost na stazi. U Grčkoj su to (kao i toliko puto dotad) bili već spomenuti Dragan Janković i Zoran Kos čiji je primarni zadatak bio osigurati djevojkama na stazi što bolje uvjete, brinuti se za njihove potrebe, pa ako baš hoćete, ohrabrivati ih ako se za to pokaže potreba.

Ni taj dvojac nije spavao 30 i nešto sati koliko je bilo potrebno da posljednja naša trkačica stigne do cilja, i oni su proživljavali svaki istrčani kilometar Veronike, Paule i Antonije, snalazili se po bespućima grčkih provincija i mračnim usponima.

‘Posla na takvim utrkama ima jako puno i vjerujem da bi bez takve pomoći djevojkama bilo puno teže istrčati Spartathlon, nekima možda i nemoguće. Ne mislim pritom samo na naše cure, nego općenito na organizaciju određenog tima na ultramaratonu. Naš tim je mali, ali dobro organiziran, mi se dobro pripremimo i odrađujemo sve dogovoreno bez iznimke, spremni smo na improvizaciju. Sad zamislite kako to izgleda s timovima koji stižu iz bogatijih ili bar tradicionalno trkački jakih zemalja’, započeo nam je svoj dio spartathlonske priče Zoran.

‘Mi smo u Grčku stigli avionom Croatie Airlinesa, s ukupnom prtljagom kakva je specifična samo za jednog ultraša iz tih jakih zemalja. Sami smo morali skupiti novac za avionske karte i auto koji smo iznajmili, a zahvaljujući dobrim ljudima koji vole trčanje nabavili smo puno toga potrebnog za natjecanje. Bez tih donacija bilo bi nam jako teško, možda čak i financijski nemoguće kvalitetno pripremiti i odraditi utrku’.

Pokvareni sat i istrošene baterije

Dolaskom u Grčku samo započinje praktični dio cijele organizacije. Pripreme su, dakako, započele mjesecima ranije, jer sve te donacije trebalo je osmisliti, dogovoriti i preuzeti, spakirati… To je posao koji zahtjeva puno vremena, pa čak i mašte.

‘Dan uoči utrke mi gotovo da nismo ni vidjeli Veroniku, Paulu i Antoniju. One su rasprostrjele svoje stvari u jednoj velikoj prostoriji i počele raditi popise kojoj što treba u kojem trenutku trke. Iskreno, kad vidite koliko je to stvari zapitate se gdje im je sve to uopće stalo. Dakle, Spartathlon se sastojao od velikog broja kontrolnih točaka na kojima su djevojke imale spremne svoje pakete, a ukoliko bi im još nešto dodatno trebalo tad bismo Janko i ja vozili i pripremali im to što su nam javile’.

PREPORUKA  Veronika Jurišić: Iscijedile smo dečke u tih 30 sati

Kad je u pitanju samo trčanje to se odnosi na baterije za naglavne lampe, zamjenu tenisica, eventualne probleme sa satovima i slično. Istodobno, savršeno je jasno je da na utrci koja se trči 20 ili 30 sati potrebno predvidjeti i hranu, piće i sto sitnica koje jako olakšavaju nastup.

‘Organizatori su na nekoliko kontrolnih točaka osigurali kvalitetnu hranu za ultraše, vrlo raznovrsnu, no oni ne mogu utjecati hoće li se Veroniki pokvariti sat ili Pauli istrošiti baterije za naglavnu lampu. A baš se to dogodilo. Cure nose dodatne punjače za satove i mobitele, imaju i rezervne baterije, no nekad ne ide sve po planu. To morate riješiti odmah, nema odgađanja. Janko i ja smo se vozili od jedne do druge kontrolne točke autom po mraku, ma rijetko kad je tako mračno kako je bilo te noći tijekom utrke. Nama je bilo nelagodno u autu, a zamislite da je Paula morala trčati bez naglavnog svjetla. Pa ne znam je li to uopće moguće. Srećom, na sve smo mislili, pa sam joj ja dao svoju. Slična stvar je bila i s Veronikinim Garminom. Daš joj svoj i gotovo. Nema ni vremena ni mogućnosti razmišljati zašto je neki dio tehnike otkazao poslušnost. Što jednostavnije i brže riješiš problem, to je bolje’.

Djevojke su trčale s mobitelima upravo zato da mogu javiti ako im nešto treba. To što su usput okinule i poneki selfie ili snimile video, to je posve logičan slijed uživanja u trčanju, ali je i ubrzalo otkazivanje baterije.

‘Na mobitelima su isključene sve opcije koje bi mogle dodatno ubrzati pražnjenje baterije, ali ne možete curama zabraniti da se fotkaju ili snime video dok trče. Pa to su sati i sati trčanja, katkad u društvu, ali katkad i solo. Zato imaju dodatne punjače, a i mi ih imamo spremne ako zatrebaju. To je sasvim normalni dio svake takve utrke’.

Lutalice na stazi

Dakako, kako trkačice imaju svoje doživljaje s utrka, tako i njihova pratnja ima svoje priče. Recimo, na jednom dijelu staze, da bi stvar bila gora – na dijelu noćne utrke, ima jako puno pasa lutalica. Susret s njima nije baš ugodan ni po mraku pod velegradskom rasvjetom, pa možemo samo zamisliti kako je trkačima na stazi.

‘Ima ih zaista puno, no svi psi su bili pitomi, nikakvih problema s njima nije bilo. Ako se ne varam, jedan trkač je sreo psa na početku utrke i zajedno su stigli do cilja. To mora da je bila ludi doživljaj. Mi smo, recimo, u pauzi dok smo čekali na jednoj kontrolnoj točki, sjeli u lokalni kafić u nekom malom mjestu, a oko nas je bilo nevjerojatno puno pasa i mačaka lutalica. Pola njih je bilo izranjavano, tko zna ih kojih međusobnih bitaka, no svi su bili jako pitomi i dobri. Nikakav problem s njima nije bio, no s lutalicama nikad ne znate kako će završiti. Očito smo imali sreće i naišli smo na vrlo druželjubive životinje’.

PREPORUKA  Antonija Orlić: Dečki se u ponoć pretvaraju u sove i šišmiše

Utrka koja se trči 30-tak sati po cesti pretpostavlja i eventualni problem s prometom koji jednostavno ne može biti cijelo vrijeme zatvoren. Pogotovo ne u slučaju da staza vodi važnim prometnim pravcima. I tada uskaču hrabri logističari…

‘Ujutro, nekoliko sati prije kraja utrke trkači se kreću vrlo prometnom cestom na kojoj vozi puno kamiona. Veronika nas je zvala i objasnila nam situaciju, nije baš ugodno kad pored tebe projuri kamion s prikolicom, nije ti baš svejedno. Nije bilo nama u autu, mogu samo zamisliti kako je trčati u takvim uvjetima. Puno je tu stresnih situacija koje se mogu ili ne mogu riješiti, no na nama je da barem pokušamo. Katkad je savjet dovoljan, no katkad morate odjuriti i pomoći kako god znate i umijete’.

Kraj svake utrke predstavlja svojevrsno olakšanje i emotivno otpuštanje kočnica. Zato suze radosnice nisu samo slučaj s trkačima, nego i s ekipom uz stazu, onim društvom koja vozi od točke A do točke B usred mraka i po pljusku čeka dolazak svog trkača samo da mu da nove tenisice ili pomogne s nečim drugim. Uostalom, ako su ljudi koji su iz Hrvatske pratili tekstualni prijenos koji tako dobro radi Dragan Janković na svom Facebook profilu bili sretni, pa i pustili suzu, onda nije čudno da su i dečki ispred ogromnog kipa Leonidu, legendarnog prvog kralja Sparte, imali svoje emotivno pražnjenje.

‘Nema veće sreće kad ih vidite na cilju vidite. Puno toga se skupi u svima nama tijekom dana i noći, no i tada znate da još nije gotovo. Sam prolazak ciljem i fotkanje s lovorovim vijencem na glavi ne znači i kraj posla. Treba djevojke zbrinuti, osigurati im što brži i jednostavniji odmor. Napori koje su podnijele su nevjerojatni. Organizacijski gledano, domaćini su odradili odličan posao na kraju trke, jer su sve sportaše nedugo nakon dolaska na cilj odveli na liječnički pregled. To je zaista odlična stvar, jer katkad trkači i ne osjećaju koliko su zaista iscrpljeni. U našem slučaju se to pokazalo na Paulinom primjeru’.

PREPORUKA  Spartathlon 2017: Kad glas zadrhti i suze procure

Savršeno odrađene uloge

Povratak u domovinu također nije nešto što se samo po sebi događa. Treba si prvenstveno osigurali kolektivni odmor, zatim pokupiti stvari s kontrolnih točaka, paziti na mali milijun sitnica vezanih ne samo uz zdravlje, nego i organizaciju.

‘Nakon dobrog odmora otišli smo na kupanje, to je posebno pomoglo djevojkama, treba nadoknaditi i potrošenu energiju dobrim i kvalitetnim obrocima, ma ima tu stvarno puno sitnica na koje moramo paziti. Zato smo s njima, da im olakšamo cijelu priču. Kad bismo mogli osigurati da naše ultrašice razmišljaju samo o utrci, to bi bilo savršeno. Nažalost, to nije moguće, pa se svi prilagođavamo, pomažemo jedni drugima. Ne zaboravite i da, ma koliko god se svi dobro znamo, svi mi imamo svoje životne navike, specifične za svakog od nas, da ne reagiramo svi isto na stres ili problem. Tomu pridodajte cijeli dan i noć trčanja, bez gotovo ikakvog odmora, i jasno će vam biti da sve to jedna kompleksna priča u kojoj svatko od nas mora odigrati svoju ulogu najbolje što zna’.

S obzirom na dosege i rezultate, sasvim je jasno da su te uloge odrađene savršeno. Zato i dalje tvrdimo da su učesničke medalje koje su na stazi zaradile Veca, Paula i Tonka jednim dijelom i Jankove i Zokijeve…

Neven Miladin
Foto: Dragan Janković i Zoran Kos

leave a reply