Još tamo proljetos, na prijavama za Spartathlon je trebalo navesti ime osobe koja će ti biti u pratnji. Veronika je navela Janka, ja Zokija, a Paula nikoga jer nije nitko drugi išao osim njih dvojice. Onda je tamo pri podizanju startnih brojeva nastao problem jer joj nitko na stazi ne smije pomagati osim njene unaprijed najavljene pratnje, a Grci nisu mogli shvatiti kako će Zoki koji pomaže meni ili Janko koji pomaže Veci uz moju vrećicu gumenih bombona biti u stanju dodati i njoj njenu vrećicu čvaraka, pa su pozvali glavnog organizatora. I onda kad su još dečki rekli da njih dvojica neće nas tri pratiti u 2 auta nego u jednom, glavni organizator je počeo u nevjerici mahati glavom i tvrditi da je to neizvedivo jer se ne smije voziti naprijed-nazad po stazi. Zatim im je Janko objasnio da se nisu ni planirali voziti naprijed–nazad i tu je tek nastao opći urnebes, organizator se smijao i sprdao s nama i pitao je l’ ćemo cijelo vrijem trčati skupa držeći se za ruke. Na kraju su nam to dozvolili, ali mislim da su tada bili uvjereni da ni jedna od nas neće završiti utrku i da će nas skinuti sa staze, ako ni zbog čega drugoga onda zbog nepoštivanja pravila.

Bilo je točno određeno na kojim kontrolnim točkama pratnja smije pomagati, unaprijed smo se dobro organizirali, napisali gdje što trebamo, označili stvari i dečki su imali uvijek spremno sve što je trebalo, uglavnom čak i više od toga što smo tražile. Kad smo se debelo razdvojile (a ja sam na kraju trčala skoro 5 sati dulje od Veronike) i dalje je sve štimalo i na mjestima gdje me nisu čekali jer su morali juriti za Vecom (npr. ujutro kad je postalo vruće u ruksak su stavili majicu bez rukava i sunčane naočale).

Ovo je samo jedan od primjera kako trkač u pratnji mora imati vrhunsku ekipu, a naši dečki to stvarno jesu te su i oni uvelike zaslužni za naše rezultate (dokaz tome su i izbezumljeni Grci na čijoj su trci ipak kroz godine protrčale najveće svjetske ultra-face). Janko je s nama bio na apsolutno svim ultrama, a Kos i Pavao Vlahek se izmjenjuju kako koji stigne. Tu i tamo uskoči i netko sa strane, ali ta trojica su već savladali i čitanje misli, dok drugi skaču i kad treba i kad ne, a nekad su toliko nabrijani da ih treba smirivati.

Nisu ni oni od početka takvi, to se isto trenira, kako se mi rezultatski razvijamo tako i oni. Npr. tamo na prvim 24h trkama su skakali od početka na svakom krugu i izbacivali rezultate i poredak i bili naporni s tim toliko da sam išla na suprotnu stranu staze da ih ne čujem. Popodne su već slavili i opili se pa bi na večer bili u jednakoj komi kao i mi koje trčimo, a jutro i završetak utrke su još bili daleko. Sad na prvi maraton uopće ne obraćaju pažnju. Ostave nekog novajliju u pratnji da bude tu za svaki slučaj. Rezultatima na prvoj polovici utrke nas ne zamaraju, već ekipu koja nas prati na Faceu, komentare također više ne slušamo za vrijeme trke (poslije ih iščitavamo još cijeli tjedan). Ali, u ponoć, kad smo mi već u laganoj komi, dečki se pretvaraju u sove i šišmiše i deru 100 na sat: otvaraju bočice i vrećice, slažu sendviče, oblače i svlače, vežu i razvezuju žnirance, sređuju žuljeve, masiraju, mijenjaju baterije, pune satove… Mi samo trčimo, oni rade sve ostalo.

Antonija Orlić