Maksimir, toliko ga volim, uživam u tom parku. Cijeli moj život je vezan uz taj park. Živim uz rub šume i moje djetinjstvo je vezano uz Maksimir. Moja djeca su vezana uz njega. Prvi njihovi koraci, prva potrčavanja, prvi biciklistički uspjesi, prvo penjanje na drveće, sve je zabilježeno u toj šumi, u tom parku.
I evo me opet tu, nakon dugo vremena i to bez bicikla, samo ja i moje tenisice. Veliki strah u meni i to onaj strah koji kad uđe, ne pušta, kao krpelj se zavuče. Srce lupa, ali ogromna želja pobjeđuje. Toliko to želim, a bojim se. Bojim se ozljede, bojim se onog odvratnog osjećaja bola koji je još uvijek u meni i ne mogu ga se osloboditi. Bojim se hoću li ja to moći, hoće li moje tijelo uspjeti? Valjda neće ništa boljeti, samo da ponovo ne boli.
Prije tri godine ležala sam u bolničkom krevetu i gledala rub maksimirske šume. Ljudi trče uz potok, uz rub šume. Netko lagano, netko brže, a netko leti kao da ga gone. A ja, ležim, gledam i molim se. Bože samo da ustanem, samo da ustanem. Kada ću ja šetati? Trčati? Daj Melita sredi se…prvo moraš ustati. Tješila sam sama sebe, polako, uspjet ćeš, nisi sama. ..hrabro naprijed. ..bitno da je ona najodvratnija vrsta boli nestala. Nije bitna medicinska dokumentacija, bitno je da sam završila na operaciji kralježnice nakon mjeseci provedenih u krevetu. Bespomoćna, utučena,zabrinuta. Djeca su mi oblačila čarape prije odlaska u vrtić, školu. Ništa nisam mogla. Otići do kupaonice bio je pravi poduzetnički pothvat. Obitelj je patila. Iščekujući dijagnozu i termin operacije trpjela sam bol koju nikakva droga(tablete) nije mogla ublažiti. Od svih tih lijekova bila sam u nekom bunilu. Bilo je grozno, tužno. Teže mojoj obitelji, nego meni samoj. Užasno je bilo gledati upitnik u njihovim očima: Mama hoćeš li ikada ustati iz tog kreveta, izaći iz te sobe?
Evo me djeco! Mama trči! Mama je ona stara, mama uživa u svemu ovom, mama nije bila nikada bolje!
Prvi dani trčanja su bili kao i povratak na posao nakon teškog oporavka i gotovo godinu dana bolovanja. To je onaj osjećaj kada se ne bojiš kako ćeš s poslovnim izazovima, kako svladati sve propušteno? Kako nadoknaditi godinu dana izbivanja s posla? Najveći izazov mi je bio kako ću sjediti 8h? kako ću fizički izdržati odlazak i povratak na posao? Kako prebroditi cijeli dan? Kako se nositi s boli ako se pojavi? Tako je bilo i s trčanjem. Svi pričaju koliko je tko istrčao, koliko minuta, koliko kilometara, koje ih sve utrke čekaju, a ja …. šutim i borim se strahom da se bol ne pojavi, da leđa izdrže, samo da ništa ne boli. Toliko želim trčati, samo da ja i moja prijateljica (kralježnica) izdržimo.
Uspjele smo! Trčimo tri mjeseca (više,manje), prilično smo redovite.
Nikad se bolje nisam osjećala, bolova nema, osim onih standardnih poteškoća poznatim svim početnicima : osjećaj izmorenosti, pregaženosti, zglobovi pulsiraju, koljena podrhtavaju, mišići vrište. Ali leđa ne bole, kralježnica je dobro i bit će da joj odgovara ova drastična promjena, znam ju, jedva je čekala da se nas dvije napokon zajedno pokrenemo.
I tako iz treninga u trening. Znojim se kao nikada, umorna dolazim kući. Zadnja sam na svakom treningu, pretrčim najmanje od svih, ali osjećaj je neopisiv. Srce kuca najljepše do sada, zadovoljstvo je ogromno, sve je nekako ljepše i lakše. Ispunio se moj san. Opet sam u mom Maksimiru, opet uživam u parku i trčim, o… da… trčim i uživam u svakom pretrčanom kilometru.
A kad me Drago pita na početku ili završetku treninga kako sam? Odgovor je uvijek isti: NIKAD BOLJE!!!
Melita Gunžer
