Asocijacija broj 1 – Munjeviti Jurić
Bio je to dan najvažnije auto-utrke te godine.
‘Brži sam od bržih i hitriji od hitrih’, rekao je odjednom na glas.
‘Ja sam brzina!’
‘Ja sam Munjeviti Jurić!’
Začuo je buku ispred prikolice. ‘Hej, Juriću’, viknuo je tegljač Martin, koji je vukao dugu crvenu prikolicu na svaku utrku.
‘Jesi li spreman?’
Vrata prikolice su se otvorila i Jurić je hitro izjurio. Njegova crvena boja bljesnula je na suncu, a publika na stadionu je podivljala ugledavši njegov zaštitni znak – naljepnicu u obliku munje.
Ovo je bila moja prva asocijacija (u stvari tok struje svijesti) na temu trčanja – lik Munjevitog Jurića iz popularnog animiranog filma za djecu ‘Auti’.
Nit’ sam brži od bržih, nit’ sam hitriji od hitrih. Ali sam tu. ‘Brzina’ ili ‘Munjeviti Klarić’ tek trebam postati. Hm, zapravo to mi i nije cilj. Uostalom, tu su i godine. Ne postaje se Brzina u mojim godinama. U mojim godinama se već postaje legenda, ako si bio brzina u mladosti. I ako si obarao rekorde. Koje rekorde? Ja rekorde nisam obarao. Znači nisam niti legenda…
Nemam niti specijalnu dugu prikolicu u kojoj bih se mogao opustiti i odrijemati pokoju minutu prije utrke ili treninga. A bila bi mi dobrodošla. I nemam sjajnu crvenu opravu koja bi bljesnula na suncu – barem ne još.
Publika? Nemam niti vjerne navijače. Ja imam Maksimir. Imam Andreu, Ivanovića, Tamaru, Brunu i ostatak ekipe. Imam cvrkut ptica, dječju viku, smijeh šetača, poglede prodavača sladoleda. I prodavačicu sladoleda koja ponekad zajedno s nama napravi pokoju vježbu zagrijavanja ili istezanja. To je moja publika. Imam dobrog duha Dragu Paripovića koji će me prije svakog treninga dočekati s pitanjem ‘Deane kako si danas?’. Dat će mi pokoji savjet o tome u kojem položaju treba držati ruke dok trčim, kakav stav tijela treba zauzeti, kada treba ubrzati ili usporiti, nasmijati sve nas kakvom dosjetkom ili zanimljivom pričom.
Asocijacija broj 2 – Zamišljene pokretne slike
U pozadini svira Vangelis. Slika koju vrtim u glavi dolazi iz filma ‘Vatrene kočije’, no malo izmijenjena. Slow-motion. Grupa trkača u sjajnoj opravi boje ciklame (pazi boje!) trči kroz maksimirsku šumu. Njihova tijela obasjana su zlatnim sunčevim zrakama koje su se uspjela probiti kroz gustu zelenu krošnju šume. Grupa grabi naprijed, umorna, no ne posustaje. Voljna je dati i svoj zadnji atom snage da bi stigla do cilja. Prolazi ciljem uzdignutih ruku s pogledom u nebo, radujući se uspjehu…
Asocijacija broj 3 – Crvenkapica i mrkva
Mislim si da su bakica i Crvenkapica to mogle bolje izvesti s vukom. Nisu morale završiti u praznom želucu prepredenog vuka. Da je Crvenkapica trenirala trčanje, mogla je brže doći do bakice i spasiti je oštrih vučjih očnjaka. U stvari, da su se bakica i Crvenkapica zdravije hranile, te redovito konzumirale mrkvu, vidjele bi ispred sebe vuka, jer bi shvatile da se iza velikih očiju i velikih usta krije gladna zvijer. Ah bakice, ah Crvenkapice … nema vam pomoći. A tko je kriv? Pa naravno – mama! Na maminom jelovniku je slabo bila zastupljena mrkva, a niti je poticala Crvenkapicu na trčanje.
Asocijacija broj 4 – Sve se vraća, sve se plaća
Opet si jeo neposredno pred trčanje. Opet ti je teško i najradije bi povratio, pa da si lagan ko’ pero i da možeš nastaviti dalje. No, ne ide to tako. Sad trpi i izdrži. O tempora, o mores! Opet su mi oči bile veće od želuca…
Sve se vraća, sve se plaća,
Kad dođe čas,
Sati smijeha, sati plača,
Kad su iza nas.
Sve se vraća, sve se plaća,
Svaki stari dug,
Iste noći isti dani
Vrte se u krug…
Tako je još davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća pjevala Tereza na glazbu i tekst Đele Jusića i Željka Sabola.
Asocijacija broj 5 – Alfa i Omega
Alfa i Omega. Početak i kraj. Prvo i zadnje slovo. Početak možda nekog novog, boljeg i ljepšeg razdoblja u mom životu. Trčanje kao konstanta. Neprekinuti niz tjedana. Bolje se osjećati, biti dobrog zdravlja. Svima nam je to imperativ (u redu, ima izuzetaka). Biti pun energije i samopouzdanja. Ovo zvuči kao recept za nekog superjunaka nadljudskih sposobnosti kao što su na primjer super snaga i super brzina. Mogućnost letenja. Ha, ha, ha…
Dean Klarić
