Magazin Trčanje
UtrkeNives Franić: Prvih deset kilometara!

Nives Franić: Prvih deset kilometara!

Dugo smo pričali o tome: Xica, deset kilometara, noćna Pula, svjetlosne instalacije, uplatili startninu, dali veličine za majice, trenirali, intervalno, uzbrdo, po šumama, na dugačko i široko, u moru i na kopnu, sve kako treba jer sudjelujemo u utrci. Ali kad je svanuo željeni dan, uzbuđenje je nekako razdrmalo naša trkačka bića. Panika? Što ćemo jesti taj dan? Tko će nas gledati? Hoće li biti i neprijatelja, da citiram Jozefinu.

Ja sam jurcala kupujući tenisice za prijatelja koji se u zadnji čas prijavio i bježao sa znanstvenog skupa s Briona, ostavljajući pritom i ženu i djecu, Josipa i Erika su rintale po stanu, Mario je pokušavao dobaciti uz Splita (taj dan! naravno da mu je pukla guma, ali sve je uspio); osjećala se uskomešanost; jedino se svemogući krajnje skulirani Erik ujutro, dok sam ga izbezumljena zvala (da riješi ovo i ono), baškario na Verudeli. Nedostižno! To mi je možda teže doseći nego 21 km prevaliti.

Pišem u množini, jer sam iskustva dijelila s trkačicama-kolegicama: šokirala nas je sasvim neočekivano spoznaja da je to neka vrsta javnog nastupa. Doista, trčiš po gradu, izložen pogledima i svijetu, svi mogu promatrati i komentirati, mjerkati; izgledalo nam je da za tu vrstu javnosti nismo spremne. No kada smo, da odmah preskočim na ixica-iskustvo, osjetile podršku od građana, nepoznatih ljudi, koja je doista bila iznimna, srdačna i neposredna, radosna, potpuno smo zaboravile na naše sulude strahove koji su nam razdrmali dan.

Ipak, popila sam šest biljnih tableta za smirenje. Toliko mi je trebalo da se privedem asfaltu i cilju. Sa svojim anarhoidnim (prethodno spomenutim) prijateljem dojurila sam u zadnji čas (njega su cure sredile k’o bolida u boxu: čip na vezicu, broj na majicu), triput ophodila onaj mračni kemijski zahod, nabrzinu zagrijavanje, a pred sam start sam skontala da sam navukla previše robe. Skidanje je krenulo pred sam hitac – sasvim precizno i bezobzirno, nadajući se da su ljudi zaposleniji pametnijim stvarima.

U glavi sam samo vrtjela jedino svoje pravilo: tko polako ide, prije doma dođe. Vjerojatno ima i progresivnijih taktika i vjerojatno se pravi trkači sada zgražaju, ali za nas rekreativce s raznim problemima, što zdravstvenim što životnim, ovo je mjera funkcioniranja: pomalo, ali uporno. A tako nam i naš trener zbori i mora mu se priznati da je vraški u pravu! Uporno nas futra optimizmom, bez obzira na to što mi ipak povremeno pesimističko-saboterski, sumnjamo do zadnjeg trena. Zato je sada uspjeh zbog pretrčanih deset kilometara bio još veći!

PREPORUKA  Pulska Xica u znaku djece i spektakularne Arene

Trčale smo polagano, čekajući da tijelo počne tražiti ubrzanje a ne odmor i zrak. Udišući ritmično na nos, izdišući na usta. (Ni vode nisam trebala!) I još smo se uspjele složiti u cvijet formaciju (dvije pa tri pa opet dvije) – crveni cvijet! Tako da smo često dobivale podršku kao ‘Crvene’. Moj plavi prijatelj je malo patio. A najvažnijima su nas učinila dječica koja su ‘tražila pet’ pored staze. Pa kako da ne pružiš ruku! Hoću reći, bilo je tu posla i sa strane.

Kako je staza odmicala, tj. mi na njoj, bilo je sve zanimljivije, ugodnije. Ostalo je čak snage da osvijestimo i okolinu, i zrak, i naš kapacitet. Nismo gledale samo pred noge i molile se za kraj. To je veliki napredak u odnosu na ranija trčanja uopće. Malo smo ipak ovladale svojim tijelom, procjenama i užicima. A kako smo se približile moru, gotovo kao da smo dobile novi izvor napajanja. Prolazak Rivom i kroz centar, sam Forum na kojem su valjda svi dobili energičan vrisak i podršku kao da jure prema zlatu, bio je doista uzbudljiv i nekako nas učinio poletnima. Tu sam negdje i ubrzala, bez puno planiranja. Tijelo se samo odvojilo, morala sam za njim. I tako dva-tri kilometra pred kraj trčala sam kao što je većina cijelo vrijeme.

Ali pred kraj se zgusnuo grad sa svojom groznicom subotnje večeri, navijači, tuneli, što austrougarski, što vizualijski elementi, bubnjari (odlični!), egzaltiranost je rasla proporcionalno zadnjoj uzbrdici koju je trebalo izgurati. Njah, znala sam da mora biti neka caka nakon tako vesele, neobične, sadržajne završnice: uzbrdica na kojoj izgubiš taj dugo skupljani zalet, zalet od 10 km. Ipak, kad je savladaš i upadneš u arenu, dočeka te svjetlost pred kojom se odjednom osjetiš gol, sad ne smiješ zeznuti, a mogu recimo lako zamisliti da se spotaknem, noge su već teške, tih ciljeva mi se čini da ima više, gdje da stanem? Za svaki slučaj i dalje trčim, sad već željna sigurnog kraja i onda ugledam svog dragog kako strpljivo čeka s fotoaparatom. Poskočim od sreće, padnem u zagrljaj svom treneru, udahnem konačno duboko, smirim otkucaje i konačno počnem vjerovati da je i to moguće.

Adrenalin se primirio negdje oko dva u noći. Vizualne spektakle i kafane obišli smo sasvim sportski: uz ples i druženje. Tik pred san, probudio se ponovno poticateljski crv sumnje: miša mu, polumaraton je dupli (pa još mrvu više) od večerašnje utrke… pa kako ću… aaaaaa… zzzzzzzzzzzzzzz.

Nives Franić

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top