Magazin Trčanje
TekstoviPodrži lokalno i – trči!

Podrži lokalno i – trči!

Da mi je netko rekao da ću par dana poslije utrke NovskaRUN, dobiti molbu (čitaj: naredbu) jednog od tri organizatora, točnije Josipa, da napišem tekst o utrci, rekao bih da je blesav. No, hajde prva uvodna ‘kako ću sad početi ovaj esej’ je prošla pa se mogu baciti na svoju priču.

Tko me zna, tko ne zna, tko bi me htio znati, tko me zna, a opet ne bi htio, moje ime je Vedran, broj godina 28, domaći dečko – ‘born and raised’ u gradu Novska. Kako bi ovaj dio priče o mojoj malenkosti i utrci bio posložen kako treba, na vašu žalost morat ćete čitati o tome kako sam uopće došao na utrku.

Nekako sam ljubitelj filozofije ‘Support your local…’ i onda dodam vlastiti dodatak ‘…everything’. Čak i ekipa koja je slaba s engleskim shvatit će prijevod, ali i smisao ove izreke. Smatram da seoske, općinske i ove naše malo-gradske (ako je to riječ) zajednice ovise o potpori ljudi, pogotovo domaćih. Kad mi sad netko vrati kontru i kaže ‘Ali ja nikad nisam trčao niti trčim!’, odmah mu šaljem forhend s ovim odgovorom. Kad sam prije godinu i pol dana posjetio izložbu konja točnije Hrvatskog Posavca, definitivno nisam tamo otišao kao ljubitelj ili pak fan konja, u najmanju ruku mogao sam jedino tražiti svoje mjesto da me izlože. No, eto, otišao sam da čujem koju riječ o konjima, da ih vidim, pitam zašto su bitni, uglavnom da tim ljudima dam potporu čisto zbog truda, ali također da im bude drago da su dobili par posjetitelja. Dosta o konjima, ali priča je bila potrebna jer, kao što rekoh, lakše ćete shvatiti daljnji tekst.

Inat i iskušavanja vlastite psihe

Od svoje 7. godine bavim se nogometom, što bi reklo nekih ugrubo 20 godina. Bilo je tu nešto sitno košarke i odbojke, u srednjoj trčanje kros utrka za školu, itd. U novije doba, nekako sam se prebacio na one malo ekstremnije sportove kao što je airsoft, planinarenje i naravno dizanje željeza u lokalnoj teretani. Ako me pitate za trčanje, to je onako čisto rekreativno bilo do jezera i nazad, naravno ne u komadu, nego ono, da prođe dan, da se uživa u prirodi i ljepoti van ovog gradskog betona.

Zbog posla, u srpnju, bio sam odsutan tj. na terenu. Gdje? Ma užas, prokleti Dubrovnik, vani 37 stupnjeva, a ja poslije posla moram na plažu. O proklet da si terenu. Upravo zbog posla ovo je bio moj prvi NovskaRUN. Poslije terena, bolju polovicu treba provesti na moru, da bude sretnija kad krenu zimski dani. Opet nije bitno? Ma je, baš zato što sam dan prije utrke došao natrag u Novsku.

U cijeloj situaciji, zaboravio sam jednu stvar, a to je da sam se prijavio na Spartanu… Zašto? Na pola utrke sam se i ja pitao, ali prije utrke, za vrijeme, pa čak u grčevima poslije utrke znao sam zašto. Glava, karakter, inat, ego…kako god to zovete neka bude.

Mislim da nikad u životu nisam istrčao 8 kilometara u komadu, hajde mooooooožda jednom, ali ne vjerujem jer bih se toga sjećao, a sada 16. Eto što ti je inat i iskušavanja vlastite psihe.

Do cilja, makar i na sve četiri

Došao sam na trg, gledam ekipu ispred sebe, polu ili full profesionalci, ja stojim i koliko mi neugodno, toliko mi je drago, neka, neka dolaze pravi trkači, da podignu kvalitetu utrke. Ubrzo nas par poznanika amatera stali u krug, sprdamo se kako smo van forme, ali neka, neka dolaze domaći amateri, da se podigne broj trkača i da se da potpora organizatoru.

Nekih 15 minuta prije utrke idem se zagrijati, malo potrčati. Osjećao sam se OK iako me nije brinula fizička nego psihička stavka koju moram odigrati da bi otrčao najdužu stazu do sad u životu te praktički tako pobijedio jedan veliki dio sebe. Prebacio sam se ispred startnog balona, stao praktički na kraj, ali sam osjećao zabrinutost. Nešto poput važne noći prije recimo ispita, koji znaš da bi mogao rasturiti i koji su svi položili, ali bojiš da ti budeš baš onaj prvi koji je pao. U glavi je bilo samo: ‘Nemoj dopustiti da ne završiš utrku’. Nakon toga sam pomislio, ma hoćeš, pa makar na sve četiri.

Krenula je utrka, ushićenje sa svih strana, od trkača do domaćih ljudi koji mašu i plješću trkačima iz  svojih domova. Stvarno nešto odlično. Što se tiče mojih nogu i glave, sve je bilo odlično do odvajanja ekipe koja trči 8 kilometara. Potonuo sam psihički jer sam previše razmišljao kako će oni kroz kojih 10-20 minuta piti pivo, a ja biti tek na pola puta.

PREPORUKA  Pa ja sam se pokrenula!

Naravno preda mnom je bio neugodni makadam s brdima i nikako doći ta Jelenova glava koju sam toliko pohodio biciklom, pješke. Sada kad sam trčao, činila se jaaaaaako daleko, ali došla je. Nakon toga slijedi onaj, meni osobno, ljepši dio, šuma i tu lagano, malo ubrzavam, malo usporavam jer tko sam ja da si znam odrediti tempo kako trebam trčati. Micao sam se u stranu ljudima za koje sam shvatio da će me prestići, pa da se ljudi ne muče i ne gube tempo. Ja sam igrao protiv sebe, ne za plasman pa smatram da je to bilo OK. I tako, malo po malo, stigao je – kraj utrke! Čak sam zadnjih 100-tinjak metara dao sve, ama baš od sebe, ne zbog plasmana ili minuta, nego jednostavno da sam sebi dokažem da koliko god mi je užasno teško, umoran, s grčem u desnom listu, opet mogu dati još. Eh, ta glava, ta psiha.

Dopingiran podrškom uz stazu

Na kraju utrke i nakon ulaska u cilj trebali su mi mjeriti vrijeme do šanka, mislim da bi uzeo medalju i to ne za sudjelovanje, nego jednu od one tri olimpijske, jer pivo mi nikad slađe nije bilo.

Ako ćemo za ove što čitaju, a bitan im je rezultat, trčao sam 1:46, smatram da ne moram pisati da je ovo jedan sat, a što se tiče plasmana 44 od 54. Za mene vrijedno kao da sam bio prvi. Nekako se nadam i da će ekipa koja ovo čita, a nije se u životu izazvala na nešto, ohrabriti i pokrenuti, probati ovako nešto. Ekipa, ne nema potrebe da budete mazohisti i trčite 16, nego jednostavno trčite 8, za gušt, za ponos, za svoju glavu.

Neću niti napominjati, da sam drugi dan pekao roštilj, a na roštilju samo magnezij u tabletama, upacan u magnezij u granulama, ali eto oporavio se, nisam umro. Koliko sam zapravo ponosan na sebe, to znam samo ja, ali ako ćemo uzeti nekakav klišej, onda ću reći da sam jaaaaaako ponosan.

Pred kraj ovog teksta moram reći kako sam bio pod dopingom. Eeeee da, kada svakih par kilometara ekipa iz Planinarskog Društva Zmajevac Novska i ekipa iz HGSS-a stanica Novska, plješće, viče , galami, šali se, udara po, khm, dupetu… jednostavno osmjeh na licu je kao dodatni gas da čovjek gazi naprijed. Nekako mi je to ostalo kao podsjetnik za tu famoznu glavu, bitno je da sam pronašao nešto što te tijekom trčanja tjera naprijed.

Čestitam ostalim natjecateljima, domaćinu, ali neka se nitko ne naljuti, nekako još veću čestitku želim dati amaterima ovog grada koji su trčali i 8 i 16 kilometara, od kojih su, moram to napomenuti, neki postigli rezultate na kojima bi im pozavidjeli i trkači kojima je trčanje na jednom višem levelu. Našoj Nogi… Nozi… Nogi… (prokleto markiranje sata hrvatskog jezika kad se učila sibilarizacija), ma našem domaćinu prsti gore (palci naravno) na organizaciji, na svemu oko organizacije. Onome tko nije ostao poslušati bar dvije pjesme tamburaša, nek bude krivo, smatram da nitko nije toliko profesionalno ozbiljan da nije mogao uživati u našem domaćem glazbenom zvuku. Eto, vaš problem.

Support your local…

Ova moja ispovijed kao amatera koji je prvi put sudjelovao na ovakvom događaju i pobijedio sebe i svoju psihu te dokazao sam sebi da može što hoće (dobro ne mogu baš trčati 100-200 km, jer upravo je te brojeve spiker bacao prije utrke), jedino može biti pouka ovim ‘kauč sportašima’ da nije sve u postolju, nije sve u ‘što ću se sramotiti pred ljudima’, ima nešto i u osobnom zadovoljstvu, ima nešto i u ‘tako je majstore’ (aludirajući na sebe), jer zadovoljstvo kad se prođe cilj nitko mi ne može uzeti.

Sljedeća godina, neću ništa obećati, ali ako sam sada preživio, zašto ne napraviti tradiciju da jednom u godini mogu biti mazohist i odraditi to.

AK NoGa, sugrađani, prijatelji, trkači, sportaši, sebi sam postao naporan pisanjem ovoga, ali eto neka u moru blogera, trkačkih stranica, magazina, pronađe se onaj jedan drljo, kojem je jasno zašto neko trči, ali više od toga zašto ljudi konstantno ispituju sebe, svoje tijelo i tu svoju famoznu glavu.

Do trčanja ili do ispitivanja sebe, čujemo se… ‘Support your local everything’ – jednostavno, zar ne!

Vedran Frkat

leave a reply