Počela sam trčati lani na godišnjem, uz more. Divan mi je taj osjećaj buđenja dana, kad je sve mirno i pusto, nema gužve i vike. Samo ja, svježina jutra i miris mora. Trčati sam nastavila i kad sam se vratila kući, sve do hladnih zimskih dana kad sam pauzirala 3 mj. U proljeće sam se vratila. Moja trasa je cca 4 km. Lani sam u jesen istrčala i dvije utrke petaka.

Ove godine sam se prijavila na cener, u mojem gradu. Znala sam da će biti divan jer se trči po dijelu karlovačke zvijezde, većim dijelom pod krošnjama drveća. Prijavila sam se na cenera da povećam kilometražu i budem redovna u svom jutarnjem buđenju i održavanju kondicije. No, nisam baš bila. A nisam se niti maknula sa svoja 4 km.

Kako sam uporna, nisam željela odustati. Rekla sam si idem pa makar hodala! Ne odustajem do kraja! Postavila sam si cilj: istrčati cener.

Suprug je došao po mene s četvero djece. Odlazimo tati. Najmlađa kćer kuri. Nalazim se s Lili s foruma i dobivam broj i divnu ljubičastu trkaću majicu na bratele, ko da sam ju sama birala, moja najdraža boja. Provodimo vrijeme u ugodnoj ćakuli, odlazim se presvući, šetuckamo, iščekujem 20 h… Elitni trkači su od 19:15-20 h. Gledamo ih i navijamo, plješćemo.

U cilj, naravno ulaze prvi Kenijac i Kenijka, pa naši rekorderi i pobjednici, rekorderke i pobjednice…

20 sati je, utrka kreće, rijeka ljudi u gradu na četiri rijeke do prvog zavoja se prorjeđuje. Držim svoj tempo i pitam se hoću li uspjeti. Pred kraj prvog kruga škicam na mob i vidim da trčim 5:45. Moj tempo je inače 6.

Drugi krug mi je nekako najteži. Tješim se da je divno kaj je ujutro padala kiša, kaj je svježe, nema sparine, imamo idealno vrijeme. Sunce polako pada… al opet, ovo je moja količina kilometara, 5 znam da mogu, ali kak bum dalje. Pred kraj 2. kruga približavam se Kupi, gledam nježnoplavo nebo prošarano žućkastim oblačcima, škicam na mob i vidim da sam došla do 5:50. Još sam uvijek debelo ispod 6. Ne mrem belivit.

Treći krug mi postaje lakši, više se ne pitam hoću li moći. Sigurna sam da hoću. Kod košarkaškog stoji mala crna našminkana navijačica, najglasnija i najvatrenija! Bodrenje stvarno pomaže! Trčim kraj ŠMRC-a, pa Dragojle, približavam se Korani. Tamo je još jedna vatrena navijačica. Viče: Ajmo Karlovac! Nešto prije Šumarske škole bodri me Kristinka… Trčim prema Domu umirovljenika. Osjećam miris konjičkog. U blizini je. Primičem se kraju trećeg kruga koji mi je ujedno i najlakši. Imam dobar tempo. Došal je mužić s dvoje veće djece. Zasjala sam! Moji glavni navijači su tu! Bili su od 1. kruga, al tek sam ih sad vidjela.

Četvrti krug sam uvjerena da ću izdržati. Malo je ljudi oko mene. Pitam se jesam li zadnja, jesu li ostali odustali, al ne osvrćem se, idem prema ostvarenju cilja – istrčati u zadanom vremenu, u 90 min.

Ide mi, pa ja to mogu! Radićeva, Košarkaški, Dragojla, Korana, Dom umirovljenika. Pretječem jednu crnu i tapšam po leđima: Ajmo crna! Viče mi: Genijalna si! Ugledam križ katoličke crkve na nebu obasjanom bojama zalaska sunca. Osjećam miris lipe u zraku. Oduševljena sam. Istrčat ću! Pijem posljednja 2 gutljaja vode i bodrim svoju organizatoricu trke mog prvog petaka. Ona hoda. Na moj povik kreće trčati. Ja pokušavam trčati zadnjih 500-tinjak m koliko me noge nose, koliko je snage ostalo u njima.

Primičem se kupskom mostu i promatram narančasto nebo. Sretna sam! Uspjet ću! Dajem sve od sebe. Utrčavam u cilj! Ljudi moji! Je li to moguće? Istrčala sam svoj prvi cener u životu za 61 min.

A kaj bi bilo da redovno trčim cenera? Morat ću početi! Možda sam stvorena za znatno više?

Palmina Ružić