Omega škola trčanja pokrenula je mini nagradnjaču tijekom srpnja, a polaznici su trebali pripremiti priču o trčanju. Ovo je jedna od dvije pobjedničke priče, nagrađena Saucony tenisicama.

Tri, dva jedan… krenuli smo! Zapravo i nismo. Gužva je i stojim još stisnut između desetak nabrijanih trkača u raznobojnim timskim majicama, pa niti ne vidim ostale. Odnosno, ne znam da li se itko pokrenuo. Ljudi oko mene su jedino što i vidim. Nagurali su se svi jedan na drugoga kao u prepunom busu. Jedina je razlika što njihova lica nisu tako mrzovoljna i pospana kao onih što ujutro idu na posao. No, ako se protegnem na prste, pogled mi se prostire na sve strane, preko nebrojene količine glava što sve gledaju naprijed prema startnoj liniji. Ali, ni one se ne miču. Još. Trčkaram u mjestu iz fore. Kao krenuo sam.

Evo, razmaknuli su se ovi ispred mene, mogu krenuti. Utrka je počela.

Dan nije prevruć. Vjetrić lagano pirka i ugodno je za trčanje. Gledam ima li tko poznat pa da uhvatimo ritam zajedno. Da ne budem sam. No, svima s kojima sam čekao start, već vidim leđa. Brži su. Neka. Ja i tako ne vjerujem da ću istrčati utrku u komadu. Ali probat ću. Yoda kaže: „Učini. Ili nemoj. Nema probanja“. Ali nismo svi Jediji. Ja ću probati, pa kud puklo da puklo.

Trčim polako, ali ne presporo. Koliko bržih me prestiže, toliko otprilike i ja prelazim sporijih. Malo je gužva, pa pazim da se ne sapletem o nečije noge. Usporim, pa kao u F1 prestižem kad se otvori prolaz. Onda opet usporim na neki svoj ritam. Trčim pored ljudi koji se smiju i pričaju sa svojom ekipom. Nije loše. Imam svoj ritam i zadovoljan sam. Ne znam da li je prebrzo za početak, ali nadam se da sam pogodio pravi ritam za 5 km. Naime, toliko treba istrčati. Nikad nisam toliko istrčao u komadu. Ne znam kojim tempom trče početnici poput mene. A svi ovi koji su potegnuli od samog starta, profesionalci su ako se mene pita.

Prolazimo pored Hipodroma. Sunce počinje pržiti po tjemenu gdje mi je kosa već postala rijetko lijepa. Nepregledna kolona ljudi rasteže se sve više, pa oni brži nestaju iz vidokruga. Ne vidim više ekipu s kojom sam čekao start. Nema veze. Činili su mi se spremniji i prije utrke. Naći ćemo se na cilju, nadam se. Ako preživim.

Koliko smo prošli? Negdje bi trebao biti znak… Evo ga: 1 km. Tek jedan!?

I dalje trčim sam između sada prorijeđene gomile šarenih majica i pokušavam kontrolirati disanje. Udah: dva, tri, četiri… Izdah: dva, tri, četiri… Pa opet. Usput gledam majice raznih timova i firmi. Neke su baš fora. One kričavih boja su najbolje. Zašto mi nismo dobili neke kričave? Ajde, nisu loše ni ove crne. Iako, da su neke druge boje, možda ne bih sada osjećao toliku vrućinu na leđima. Sunce baš prži. I gdje je onaj vjetrić nestao?

Malo sam se već uspuhao. No dobro. Još uvijek uspijevam udisati na nos, pa izdisati na usta u ritmu od po četiri koraka. Kolona se još malo prorijedila. Prestižem one koji hodaju.

Sve teže dišem, ali još ne usporavam. Barem mislim da ne usporavam. Počinjem disati po tri koraka udah, pa tri izdah. Još uvijek pokušavam koristiti nos. Uskoro dolazi onaj zavoj kod Bundeka, a tamo me čekaju moji. Ma, izdržat ću tim tempom barem do njih. Ipak, dijete mora vidjeti tatu kako trči, a ne kako hoda. Ipak je ovo B2B Run, a ne B2B Walk?!

Sve teže dišem i ruke mi postaju teške. Dosta trkača već hoda, posustali su, ali nisu klonuli duhom. Gledam ih dok ih prestižem. Neki su crveni u licu i teže dišu, dok su neki svježiji, ali ipak hodaju. Još uvijek se smiju dok komentiraju nešto sa svojom ekipom.

Još jedan znak: 2 km. Dobro je. Skoro pola smo prošli.

Navijači pored imaju transparente i uzvikuju razna imena uz povike: Ajmo, bravo, samo tako i možeš ti to.

Gdje je taj zavoj više?! Sad već i ja polako razmišljam o hodanju. Sve više razmišljam o hodanju. Ali još trčim, barem mislim da trčim, s obzirom na to koliko sam usporio. Još uvijek pazim da ide udah na nos, izdah na usta…

Evo zavoja, spuštamo se. Sad smo napokon u sjeni drveća. A i lakše je spuštati se, pa malo dolazim do daha. Još sam ih par prestigao. Mimoilazim se s onima koji su već prošli okretište. Neki izgledaju ful svježe. Ostalima je već lagani grč zamijenio osmijeh na licu. Ali oni trče uzbrdo, a ja nizbrdo. Ha, meni je lakše. A, onda mi sine da ću uskoro i ja uzbrdo. Kvragu! Gdje je više taj okret!?

Evo i juniora! Mama je pored njega. Mali snima mobitelom i maše mi. Mahnem i ja njima i nastavim dalje. Kadli on krene trčati uz mene. Smijem mu se i mašem kameri, dok si mislim kako sam sigurno crven u licu kao pavijanova zadnjica u vrijeme parenja, a osmijeh mi je vjerojatno kiseliji od limuna. Limun? Sad bi mi baš dobro legla jedna ledena limunada. Oblizujem suhe usne. Znoj mi se cijedi preko očiju i brišem ga rukom, odnosno maramom koju sam omotao oko ruke. Nevjerojatno je koliko znoja imam na čelu, a jezik mi je suh kao bakalar, ostavljen na onim drvenim sušilicama, tamo negdje na dalekom Sjeveru.

Zadovoljan sam, jer sam uspio doći do svojih bez hodanja. No, nisam se nadao da će biti toliko teško već i to. Nismo još ni pola prošli, a počinje lagani raspad sistema. Usporavam. Dolazim do stolova s plastičnim čašama u kojima je voda. Uzimam jednu i pokušavam je ispiti u trku. Ne ide. Moram još malo usporiti. Hodam i halapljivo ispijam tih dva deci. Zapravo deci i pol, obzirom da sam skoro pola prolio.

Pokušavam nastaviti trčati, ali ne ide. Još ću malo prehodati, pa onda nastavljam. U tom trenutku dotrči mali do mene bodreći me: „Ajmo tata, možeš ti to“. Pratio me je, bandit mali! Nasmiješim mu se s mukom, pa krenem opet trčati.

Okrenuli smo se i vraćamo se opet pored onih stolova. Napokon je prošlo tih pola utrke! Sad se mimoilazim s onima koji još nisu došli do okretišta. Tek sada vidim da je u utrci i dalje gomila ljudi i to IZA mene. Neki hodaju, neki trče. Malo mi je lakše, nisam zadnji. Opet prolazim pored svojih i mašemo si. Kladim se da će doma biti: „Tata, pa ti si stvarno trčao!“. Osmijeh mi se razvukao preko lica.

Došla je i ona uzbrdica. Dišem dva koraka udah, dva izdah. Sve na usta, jedva. Ali uspio sam.

Opet smo na ravnom. Probat ću povećati udah na tri koraka. Može. Ajde malo ću tako. Negdje je bila oznaka za 3 km, ali mi je promakla. Oči mi se i dalje pune znojem koji grize.

Vratili smo se u krug Velesajma. Pluća će mi se razletjeti. Moram malo stati. Hodam. Prestiže me hrpa ljudi. Nemaju više osmijeh na usnama. Crvena su im i znojna lica. Ali nisu prestali trčati. Trebao sam i ja sporije krenuti. Noge počinju boljeti. Još ću malo prohodati.

Uspio sam doći do daha i duboko udahnuo. Idem opet, no sporije. Ali, ipak trčim.

Prošli smo kroz neki paviljon, odzvanjaju koraci u trku, još glasnije se čuje moje disanje. A kako li tek bubnja srce u ušima.

Netko je glasno primijetio da smo prošli oznaku na 4 km. Ja je opet nisam vidio. Gledam samo naprijed i pokušavam kontrolirati disanje. Ne ide mi baš. Navijači sve glasniji. Sa obje strane su transparenti na kojima su poruke bodrenja mamama i tatama. Neki imaju i zviždaljke. Glasni su, ali meni se čini da je moje disanje glasnije od svih njih. Imam osjećaj da me čuju kako dišem svi u krugu od sto metara. Udah, tri koraka, pa izdah i tri koraka. Darth Vader je beba za ovo moje disanje…

Još par zavoja, pa je kraj. Nadam se….

Prošli smo tih par zavoja. Koliko još?! Čini mi se da je buka ispred sve glasnija. U daljini se nazire veća grupa ljudi. Vjerojatno je tu ciljna ravnina, pa se skupilo navijača oko nje. Opet sam malo usporio. Hodam kratko i dolazim do daha. Skupljam snagu za finiš. Protrčat ću kroz tu ciljnu ravninu, pa makar pao odmah iza nje.

Pluća otkidaju. Noge teške kao olovo. Ruke ne znam da li bih pustio da vise ili ih podigao sa stisnutim šakama. Ako ih spustim, imam osjećaj da će se produljiti do zemlje i vući se. Netko će mi još i stati na njih. Podižem ih, stišćem šake i skupljam zadnje atome snage, kako bih krenuo u finiš. Nije to pravi finiš s ubrzanjem, više nekako produljeno posrtanje od par stotinjaka metara.

I napokon! Ciljna ravnina. Vidim je, tu je! Još samo malo, govorim u sebi. Izdrži, uspio si do ovdje dogurati, nemoj sad odustati! Navijanje je sve glasnije. Nemam pojma da li i moje ime itko izvikuje bodreći me u ovih par metara do cilja. Ne prepoznajem nikoga. Ne razumijem uopće što viču. Nemam pojma niti koliko je ljudi oko mene. Samo ciljna ravnina i ja. Približavamo se jedno drugome kao u nekoj usporenoj sceni iz filma. Još par koraka. Još samo malo. Dišem na usta udah i izdah na jedan korak. Bubnja mi u glavi. Još par metara…

Dižem ruke iznad glave i prolazim kroz cilj kao da sam prvi! I jesam prvi, što se mene tiče. Prvi puta sam prošao kroz cilj nekog maratona. Maraton, polumaraton, četvrtinka, desetinka, stotinka… Pojma nemam kako se zove ovo što sam istrčao. Ali sam istrčao. Nisam odustao.

Netko mi je u ruku dodao nekakav privjesak dok polako usporavam. Spuštam pogled. To je medalja za prolazak kroz cilj. Opet mi se osmijeh navukao na lice. Barem mislim da je. Možda prije neki iskrivljeni grč. Ali imam dokaz da sam uspio!

Hodam. Pokušavam doći do daha. Oko sebe ne vidim nikoga, iako se probijam kroz gomilu ljudi. Stao sam. Ne znam da li bih povraćao odmah ili da odem do pokretnih WC-a koji su postavljeni negdje u blizini.

Miris pečenog mesa razliježe se zrakom. Ne pomaže baš. Još više mi se diže želudac. Saginjem se i naslanjam rukama na koljena nastojeći smiriti mučninu. Uspravljam se i pokušavam napuniti pluća zrakom. Lagano mi se vrti. Podižem pogled i okrećem se oko sebe. Previše je ljudi u blizini. Čini mi se da svi potroše zrak prije nego što on stigne do mene. Još uvijek ne prepoznajem nikoga. Polako mi se sluh vraća. Žamor oko mene prelazi u smislene rečenice. Čini mi se kao da sam ja jedini na rubu života, a svi su ostali OK. Nema veze. U ruci mi je medalja za prolazak kroz cilj.

Možda sam trebao odskakutati ono zagrijavanje na početku uz muziku… Možda sam prije ove utrke trebao koji puta više otrčati dulju dionicu. Trčao sam oko kvarta par puta, ali uz hodanje i nisam gledao koliko brzo niti koji mi je ritam. Oko kvarta znam da ima cca 4 km. Pola trčanje, pola hodanje. Činilo mi se da sam dovoljno fit za tih 5 km. A i nije to puno, mišljah tada. Sad si mislim kako sam prestar za ova sr…

Dolazim do daha. Lakše mi je i nije mi više muka. Uzeo sam neki sok na stolu s hranom i pićem. Pivu ću kasnije. Samo da malo dođem do sebe. Dohvatio sam i neko meso, te polako vraćam snagu. Sad mogu i pivu uzeti. No, nema više niti jedne. Nigdje. Zakasnio sam, naravno.

Vidim u daljini poznatu ekipu i krećem prema njima. Sad sam se dovoljno oporavio da mogu i pričati. Izgledam napola živ, ali zadovoljan. Smijemo se i komentiramo kako se tko osjeća. Neki su još s pivom u ruci i nekim mesom na tanjuru. Ja sam svoj tanjur već počistio i sad je sve OK.

Istrčao sam svoju prvu pravu utrku. I preživio!

Nakon toga ekipa i ja sjeli smo na piće i naravno provjerili odmah rezultate na Internetu. Upao sam u prvu polovinu! Od cca 3.000 prijavljenih bio sam iznad 1.500. mjesta. Nije loše za nekoga sa skoro pola stoljeća na leđima i bez prave pripreme.

Definitivno se prijavljujem ponovno sljedeće godine!

No, možda bih se ipak trebao malo bolje pripremiti, jer ovaj put planiram pobijediti. Samog sebe, naravno. Vidimo se!

Saša Kaurić