Magazin Trčanje
TekstoviOrijentacija za neznalice

Orijentacija za neznalice

Dobiješ kartu sa zaokruženim mjestima koja moraš naći u stvarnom svijetu (šumi, parku, gradu) određenim redom i što brže. Nitko te zapravo ne tjera da trčiš, štoviše, u početku je to puno više hodanje, stajanje i rotiranje oko svoje osi, nego trčanje, ali štoperica sve broji. Tada sam mislila da ću za dvije, tri godine biti u stanju pronalaziti kontrole bez problema. Danas, s 20 godina iskustva, još uvijek sam u stanju se toliko izgubiti da čak siđem s karte, u stanju sam okrenuti kompas za 180 stupnjeva i otrčati u kontra smjeru, a bome sam se i napričala sama sa sobom naglas si objašnjavajući detalje u blizini.

Bilo je kontrolnih točaka koje su (trebale biti) jednostavne za pronaći, a tražila sam ih i po pol sata (u trci gdje se očekuje da u 45 minuta prođem cijelu stazu), a bilo je i točaka za koje sam bila sigurna da nema šanse da ih ikad nađem, a dolazila sam na njih bez greške. Nekad sam zadovoljna kad imam “samo” 20 minuta greške, a nekad sam zbog 20 sekundi potpuno očajna. Nema pravila: kad te ne ide, ne ide te – uvijek, od početka do kraja; kad te ide, ide te do trenutka kad pomisliš da ti baš ide, e tad ti više ne ide.

Iskustvo je najbolji učitelj

Posljednjih nekoliko godina Hrvati su se masovno počeli baviti trčanjem, cestovnim, trailovima, trekinzima… Orijentacija se još nije omasovila. Izgleda čak i kod bavljenja sportom ljudi idu linijom manjeg otpora pa je “lakše”otići na utrku od 15 kilometara gdje pratiš trakice od starta do cilja nego utrku od 3 kilometra u kojoj moraš malo i razmišljati. Tek kad traileri dovoljno “porastu” da budu spremni za treking gdje je potrebno i neko znanje orijentacije (čitanje karte, upotreba kompasa), kreće se u orijentacijsku školu.

U Zagrebu dva kluba redovito vode orijentacijske škole, OK Kapela i OK Vihor, a povremeno ih održavaju i drugi klubovi Lijepe naše. Zahvaljujući njima, svake godine gomilica trekera počinje prepoznavati oblike na karti i sve je manje onih koji na startu trekinga spreme kartu u džep i prate onog jednog “koji zna kud ide”. Neki od školaraca trekera čak shvate smisao orijentacije pa krenu i na prave orijentacijske utrke, iako zapravo najbolje rezultate ostvaruju oni koji su se tim sportom počeli baviti u juniorskim kategorijama. Ipak je iskustvo najbolji učitelj.

Orijentacija je sport za svakoga. Možete biti dijete koje je tek prohodalo (popikivanje i padanje po stazi nije problem jer to rade i odrasli, ulaziti u cilj prekriveni blatom se smatra normalnim, kretanje uzbrdo četveronoške i silazak na guzici isto tako), ili imati više od 80 godina i naći ćete stazu prilagođenu svojoj dobi. Baš sam proljetos prisluškivala razgovor dvojice iz ove posljednje kategorije gdje jedan drugom objašnjava kako je bio vodeći gotovo do kraja utrke i onda je izgubio vodstvo jer se nije uspio popeti na neki kamen zbog toga što ga u posljednje vrijeme muči koljeno (a ne zbog toga što se inače “normalni” osamdesetogodišnjaci već desetljećima ne veru po kamenju).

PREPORUKA  Postire ugostile 180 sudionika natjecanja u orijentacijskom trčanju

S obzirom da su i staze (duljina, konfiguracija terena, broj kontrolnih točaka) raspoređene prema godinama, ne događa se da trkač od 55 godina mora tražiti iste kontrolne točke kao onaj od 25. Ne može se dogoditi da neki početnik prati cijelu stazu kakvog iskusnjaru i onda ga sfinišira u zadnjim metrima. Start je na kronometar i ako startaš s nekim u istoj minuti nema šanse da imate istu stazu, a ako imate istu stazu i sretnete se negdje, nećete imati isto vrijeme. Na atletskim utrkama kad nekog stigneš to je to, uvijek ima kalkuliranja, ako te nitko ne stiže ili ako nemaš šansu uloviti nekog ispred sebe možeš se malo prištedjeti. Na orijentaciji toga nema, ako želiš rezultat boriš se do zadnjeg metra jer ne znaš koliko su drugi išli. Zato se na kraju željno iščekuju rezultati, nije važno samo tko je kada ušao u cilj, nego i tko je kada krenuo.

Svaka sekunda je važna

Ove godine sam bila svjedokom fighta dvojice kolega koji su na predzadnjoj trci u sezoni bili gotovo izjednačeni. Trkač koji je bio drugi u poretku imao je šansu pobijediti u slučaju da pobjedi tu zadnju utrku sa 27 sekundi prednosti (a uključeno je bilo 20-tak utrka od početka godine). Inače su si dobri prijatelji pa je bilo zanimljivo gledati kako mjesecima jedan drugom prijete i objašnjavaju taktike za pobjedu, koje su uključivale čak izračun idealne količine piva koje treba popiti noć prije utrke. Uglavnom, zadnju trku je pobijedio taj koji je do tada bio drugi, ali to mu nije bilo dovoljno jer je pobijedio sa samo 13 sekundi prednosti. Čisti dokaz tome da je svaka sekunda važna.

Sad, nakon 20 godina bavljenja orijentacijom, imam iza leđa nastup na svjetskom prvenstvu, osvojen državni kup i sprint kup, ali sljedećim uspjehom se najviše ponosim. Prije 15 godina, kad sam krenula i na atletske utrke, kolegica iz atletskog kluba mi je rekla “Kad se počneš baviti atletikom, odustat ćeš od orijentacije”. Ne samo da ja nisam odustala, nego ta ista kolegica sad ide i na orijentacijske utrke.

Antonija Orlić
Foto Martina Bedeković Tanaković

leave a reply