Postoje brojni primjeri trkača koji su pronašli snagu i motivaciju i na kraju dostigli svoj cilj, štoviše, otrčali polumaraton na nekoj službenoj utrci. Jedan od njih je Sergej Drechsler iz Rijeke

Brojnim rekreativcima, bez obzira na to koliko dugo treniraju, trčanje polumaratona doima se kao nedostižni cilj. Treneri trčanja tvrde da je to ne baš lako dohvatljiva kilometraža za koju treba itekakva motivacija i puno utrošenog vremena na stazi, nešto znanja o tehnici trčanja, a na kraju i puno volje. No postoje brojni primjeri trkača koji su pronašli snagu i motivaciju i na kraju dostigli svoj cilj, štoviše, otrčali polumaraton na nekoj službenoj utrci. Jedan od njih je Sergej Drechsler, fotoreporter riječkog Novog Lista kojem je ovogodišnji polumaraton na festivalu Homo si teć bio prvi službeni polumaraton u životu.

800 metara napora

“Trčati sam počeo prije dvije godine. Do tada sam imao nekoliko pokušaja, no nikad nisam izdržao dulje od dva tjedna. Uvijek sam pronašao neki razlog da prestanem s rekreacijom, bio je to posao koji je jako intenzivan, smetale su me vrućine,ma uvijek se nešto ispriječilo. A onda sam jednog dana stao na vagu, bilo je to točno sedam dana prije mog 40. rođendana, a brojke su pokazale 96,6 kilograma. Razmišljao sam, uz skorašnju rođendansku feštu, taj broj će začas postati troznamenkasti, što me definitivno zaprepastilo. Znate kako je, godine ne idu dolje, ali kilogrami definitivno mogu pasti”, započeo je svoju priču Sergej i nastavio.

“Sjećam se, prvi trening otrčao sam u starom sportskom dresu i to oko 800 metara nizbrdice. Uspuhao sam se, ma ne mogu vam opisati kako mi je bilo naporno. No nastavio sam hodati i to nekoliko kilometara prije nego sam se vratio kući i tako je krenulo. Kad bih imao vremena startao sam iz svog stana na Kantridi i uvijek prema Opatiji. Otrčao bih koliko sam mogao, a onda se pješice vratio kući”.

Bez plana i ideje na utrku

U roku mjesec, dva kilometraža se skupila, prvo je dostigao tri, pa pet, a onda i sedam kilometara u jednom smjeru.

“Shvatio sam da mi je trčanje odličan način za oslobađanje od stresa. Na poslu sam imao i po 100-tinjak poziva dnevno, snimanja su bila česta, sve je to jako negativno utjecalo na mene. Zato mi je svaka kapljica znoja tijekom treninga bila olakšanje, istinsko oslobađanje od nakupljenih problema. Osjećao sam se sve bolje i bolje. Iskreno, bez trčanja mislim da bih poludio, toliko je znalo biti stresno”.

Posao kojim se bavi već 20 i nešto godina ipak mu nije dopuštao svakodnevno trčanje. No u prosjeku, trčao je svaki drugi dan, a kad su se pretrčane duljine znatno povećale sve je potrebniji bio i odmor.

“Nikad nisam razmišljao o utrkama, zbog posla se nisam mogao niti učlaniti u neki klub i redovito trenirati, sve sam radio iz vlastitog gušta i eto, 7. rujna prošle godine prvi put dostigao 21 kilometar na treningu. Od tada do danas toliko sam odjednom otrčao možda 10 ili 15 puta, sigurno ne više”.

Na polumaraton Homo si teć prijavio se slučajno, bez plana i ideje. Jednostavno, utrkivanje ga dosad nije motiviralo za trčanje.

Zadovoljstvo, potreba, rutina

“Na utrku sam se prijavio 10-tak dana prije održavanja, a na start sam stigao bez ikakvih priprema. U ponedjeljak sam otrčao 15 kilometara i do nedjelje se nisam vraćao na stazu. Nisam imao nikakvih očekivanja od utrke, samo da se dobro osjećam i bez problema stignem do cilja”.

Na kraju je stigao do svog najboljeg rezultata na 21 kilometar – 2 sata, 8 minuta, 57 sekundi, što je bilo dovoljno za 223. mjesto na utrci. U cilj je utrčao visoko podignutih ruku i sa širokim osmjehom na licu.

“U srpnju 2014. sam počeo s prvim treningom, a sad, eto, nakon manje od dvije godine, bez problema istrčao svoj prvi polumaraton. Kako onda neću biti sretan i zadovoljan. Iako me utrke ne motiviraju, završiti svoj prvi službeni polumaraton, u svom gradu, to je neponovljivo iskustvo”.

Hoće li biti još utrka ili će sve stati na prvom i posljednjem službenom polumaratonu, ne zna, niti se zamara time. Jednostavno rečeno, njegova je ruta od Kantride prema Opatiji, pa do kud stigne, bez pritisaka, planiranja i nepotrebnih opterećenja. Trčanje mu je postalo sastavni dio života, zadovoljstvo, potreba i rutina kojih se ne želi odreći.

Zanima li vas na kraju i koliko kilograma je uspio skinuti? Sjećate se, gotovo 100 na vagi motiviralo ga je da uopće krene s trčanjem, a danas je na vrlo prihvatljivih 70. Čestitamo Sergeju i na upornosti i na prvom službenom polumaratonu!

Neven Miladin
Foto Arsen Miletić