Kad je u pitanju trčanje malo tko u Hrvatskoj nije čuo za Veroniku Jurišić. Bez obzira smatrate li se profićem, naprednim trkačem ili tek početnikom-rekreativcem, sumnjamo da ju niste sreli na zagrebačkom Savskom nasipu ili u Maksimiru, na nekoj utrci ili barem na portalima pročitali pokoju riječ o njoj. Ipak je riječ o nevjerojatnoj ženi čija su trkačka dostignuća rijetkost ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu.

Naravno, do svojih rezultata i općenito dostignuća nije stigla slučajno. Riječ je o velikoj upornosti koja se temelji na ljubavi prema trčanju, ali pogotovo o satima i satima treninga tijekom kojih je prolazila veliku kilometražu. Može li tako funkcionirati bilo tko? U teoriji da, ali visoka kilometraža nije za svakoga, jer većinu ljudi koja uskoči u taj vlak ubrzo počne tištiti filing da ništa drugo niti ne radi već samo trči, što i nije tako daleko od zbilje, ali ako pasionirano ne uživate u tome sasvim sigurno nije za vas.

Alibi spika za lijenčine

Puno puta sam čuo kako je pametnije raditi kvalitetu nego kvantitetu ukoliko se želi biti dobar. Glupost! To je alibi spika za lijenčine. Svi vrhunski trkači su vrhunski samo zato jer, među ostalim, imaju i sposobnost visoke kilometraže. Niko nije dogurao niti blizu B olimpijske norme s 400 km mjesečno, čak ni bogom dani Kenijci. A povijest je pokazala da se do vanserijskih rezultata dolazilo u najmanju ruku s duplo većom cifrom (800 km), i to kao donjom granicom.

Osam cura iz Kine, koje su u samo jednoj trci na 1500 metara prilikom svekineskih sportskih igara krajem prošlog stoljeća postavile nevjerojatne rezultate i koje su i danas sve unutar 15 najboljih rezultata svih vremena, a trenirao ih je opjevani Ma Junren, trčale su i 4 puta veću kilometražu, preko 1600 km mjesečno. Ma Junren je uspio naći načina kako iskoristiti tako visoke brojke. Furao je priču o visinskim pripremama na Tibetu, o fenomenalnim učincima drevne prehrane gljivom Cordiceps s nepalskih visoravni, o čudesno brzim oporavcima s juhom od kornjačine krvi, ali vrlo vjerojatno je to ipak bila samo obična doping kombinacija u to vrijeme novog EPO-a i starog testasterona. Nikad dokazana, ali priča je zanimljiva i ide u prilog tvrdnji da visoka kilometraža ne šteti nego daje, samo je pitanje kako naći načina za podići granicu u pozitivnu zonu.

Desetak godina kasnije svjetski rekord u maratonu je postavila Japanka Naoko Takahashi (btw, 43kg), koja je u pripremi trčala i 1.800 km mjesečno, dakle u prosjeku 60 dnevno, što je za dobrog i fokusiranog trkača sasvim konkretna tjedna kilometraža. Njezini dugački treninzi su znali obilato prelaziti 60 km, uz obavezno dodatno popodnevno rastrčkaravanje od kojih 20-tak. Koliko prostora za „kvalitetan“ trening joj je ostavljala ovakva mega-kilometraža je veliki znak pitanja bez jasnog odgovora, ali odgovor na pitanje da li je mogla bit brža od 2:19, sasvim sigurno i jasno je – NE!

Godišnji odmor: 60 kilometara svaki dan

U tom svjetlu velike kilometraže treba promatrati i Veroniku. S uvjetno rečeno ekstremnom kilometražom počela je 2010. godine i tad je prvi put završila s više od 10.000 pretrčanih kilometara (dnevni prosjek 27); tri godine kasnije je prvi put prebacila 12.000 kilometara i imala, naravno, mjesečni prosjek preko 1.000 km, što je od tada postao njezin minimalni standard; 2015. je prebacila i 13.000 km (dnevni prosjek 36 km) a nedavno okončanu 2016., završila je s točno 13.823 km, što znači s mjesečnim prosjekom od 1.150 i dnevnim od 38 km. Ako vam ni to nije dovoljno da biste shvatili o kakvim je dostignućima riječ, evo još nekoliko njezinih statističkih bisera.

U 2016. je otrčala 4 ultre i 9 službenih maratona, dok ih je u treningu skupila preko 50, doslovno u svakom vikendu (barem po jedan)! U istoj godini otrčala je ukupno 698 treninga/trka, što znači da samo 12 puta u godini nije trčala dva puta u jednom danu (a to su u pravilu bili dani s maratonom ili ultrom). Kad se ukupna prošlogodišnja kilometraža (13,823) podijeli s brojem treninga, tj. trčanja (698), dobije se brojka od 19,8 km, što je njezin prosjek po treningu/trci, a u kolovozu, kad je obično na (uvjetno rečeno) godišnjem odmoru na crnogorskom Durmitoru,  ima dnevni prosjek debelo preko 60 km, što znači da svaki dan istrči minimalno dužinu maratona i pol.

I na kraju ovog statističkog dijela, veliki finale: od 14. svibnja 2010. trči svaki dan bez prekida, znači da je trenutno u nizu od 2.500 dana bez propusta. Ili preciznije, vrlo rijetki dani su kada je propustila i drugo dnevno trčanje.

Pitate li se što je sve Veronika, zahvaljujući među ostalim i visokom kilometražom, postigla osim osjećaja superiornosti u zadnjim dijelovima maratona ili stotke, odgovori su vrlo jasni i precizni. Osvojila je ukupno 47 medalja na državnim prvenstvima (22 pojedinačne + 25 ekipnih), po čemu je daleko najuspješnija hrvatska atletičarka. Vrlo vjerojatno da i u ostalim sportovima nema premca, ali je nemoguće provjeriti. Nadalje, zadnjih par godina je apsolutni svjetski ultraški vrh. S Britankom Joannom Zakrzewski jedina je ultrašica koja je na zadnja 3 svjetska prvenstva svaki put završila u top 10, a k tome je i jedna od rijetkih svjetskih ultrašica koja uspješno spaja dvije oprečne discipline – 100 km i 24h. Jedina iz čistog vrha!

Rekordi u 40. godini života

Zanimljivo je da je Veronika i jedina hrvatska atletičarka koja je pobijedila sve muškarce na jednom državnom prvenstvu (100 km), jedina hrvatska atletičarka koja ima bolji državni rekord od muškog (224 km u disciplini 24h), a u 24 nastupa za Hrvatsku na raznim svjetskim i europskim prvenstvima, što je isto tako vrlo vjerojatno rekordan učinak, nastupila je osam puta na svjetskim i šest puta na europskim prvenstvima u planinskom trčanju, šest puta na svjetskim i europskim ultraškim prvenstvima na 100 km i 24h, te tri puta na svjetskim prvenstvima u planinskom trčanju na duge staze i jednom na europskom prvenstvu u krosu.

To zapravo znači da je uspješno pokrivala čak 5 atletskih disciplina, i što je još važnije, skoro na svim prvenstvima bila je u prvih 30 i najčešće naša najbolja predstavnica (što govori da se nije radilo o turističkim izletima). Na kraju, ima i dvije medalje!

Trenutni osobni rekord u maratonu, Veronika je postigla u svom 105. pokušaju, u svojoj 40. godini života, što dovoljno govori da je aerobni kapacitet doslovno vreća bez dna iz koje se može vaditi cijeli život.

Dragan Janković
Foto Zoran Kos