Datum koji ću sigurno još neko vrijeme pamtiti je 17. lipnja 2017. Ne, nisam osvojila glavni zgoditak na EuroJackpotu, ali (nemojte se smijati vi iskusni trkači s puno kilometara u nogama) meni događaj koji  se zbio tog dana predstavlja otprilike isto. Dakle, radi se o mojoj prvoj trkačkoj utrci.

Moja je anamneza ovakva: 43 su mi godine, a u nogama imam jedva tri mjeseca treninga. I broj godina je nažalost obrnuto proporcionalan s brojem pretrčanih kilometara.

Povratka nema

No, da se vratim na bitno: Fužine, 17. lipnja, prijavljena Utrka građana dužine cca 7 kilometara. Ne mogu reći da prije same utrke i na početku iste nisam imala dvojbe kako ću to istrčati, koji me đavo tjerao da se prijavim, što sam uopće umislila sama sebi, itd… No, s druge strane sam mislila, tu sam gdje jesam, povratka nema, kao ni odustajanja.

Uglavnom, utrka je počela, uključila sam aplikaciju za praćenje i krenula. Polako – onako kako mi je savjetovao trener. On zna zašto (znam i ja). Najveći i glavni imperativ mi je cijelo vrijeme bio da istrčim što veći dio utrke. Kad sam prvi put provjerila stanje na aplikaciji, ostala sam iznenađena, podatak je pokazao da sam „u komadu“ uspjela istrčati dužinu otprilike trostruku onoj na tjednim treninzima. Za mene je osobno to bio trenutak kad sam na neki način pobijedila sama sebe, raskrstila sa svojim dvojbama. Ili ako hoćete, trenutak kad sam sama sebi opalila šamar. Nakon okrijepe i par prehodanih metara, krenula sam dalje, u istom, laganom tempu. Nisam se htjela dovesti u situaciju da trčim brže nego na treninzima, i da pred kraj dionice jedva dišem. Imala sam još dvije hodajuće etape, jedno krivo skretanje, no malo po malo stigla sam do cilja. I da se ne lažemo, bila sam među zadnjima.

Zato sam zavoljela trčanje

Ali vjerujte mi na riječ, uopće nije važno. Važan je onaj osjećaj kad prođeš cilj, važan je trenutak kad te na cilju dočekaju tvoji najdraži i kažu ti da su ponosni na tebe, važan je osjećaj kad ti kolege trkači iz najboljeg kluba čestitaju s osmjehom na licu i siguran si da to stvarno misle. Važan je onaj broj koji si imao zaljepljen na dresu i imaš ga doma da te podsjeti da možeš. Čak i kad misliš da ne možeš. Važna je pozitiva koje u „mojem“ trkačkom klubu ima napretek. Bez preuveličavanja. Točka.

Sve su to razlozi zbog kojih sam zavoljela trčanje. I za kraj da se vratim na početak – da mi je netko početkom godine rekao da ću kroz par mjeseci istrčati svoju prvu utrku, naravno da mu ne bih vjerovala…

Melanija Vrkljan