Taman kad sam počeo pisati ovaj tekst shvatio sam da sam ih već barem tri počeo na način „kada sam se ja davno počeo baviti trčanjem…“ i ustanovio da zvučim kao Broj Jedan kada daje Cezaru savjete kako prijeći Rubikon – znaš Cezare, ja sam ti prestar za te stvari, ali poslušaj moj savjet…
Ali nisam još Broj Jedan, ima ih koji peglaju dvadesetu, pa i tridesetu godinu trčanja i imaju puno dužu i sijediju bradu od mene (i manje kose, ali stvarno nije na meni proćelavom da se nekome rugam na tu temu), no ipak ni tih šest godina aktivnog lupanja po kilometrima nije malo. I da, ne znam kako bi savjetovao Cezara, ali mogu vama udijeliti koju mudru koeljovsku misao.
Istrčali ste prvu trku i sretni ste. Kad će druga, pitate se vi. Istrčite i drugu i, jebiga, eto nešto lošijeg rezultata. Pa u čemu je problem sa mnom? Treniram više, jedem manje, a trčim sporije. Sve je u redu s vama, samo ste uboli dan kada bi vam se vjerojatno i na pokretnim stepenicama bilo teško voziti, let alone istrčati neku poluozbiljnu dionicu. Ljudi su užasno natjecateljska bića i da sad idem brojati s koliko kolega trkača sam razgovarao i tješio ih nakon loše otrčanih utrka, došao bi barem do broja… kajaznam… 20. Mogao sam reći i 780 ali provalili bi da lažem. Enihau, ta natjecateljska nabrijanost dvosjekli je mač – jer koliko god vas drajva prema gore, još jače vas povlači prema dole. Nema tu kruha. Ni treninga. Jer prije ili kasnije naći ćete se na putu prema dole (bez obzira što je to „dole“ mnogima daleko, daleko „gore“) i slomit će vas depra. Izgubit ćete volju za treniranjem, i nedobog da vam se zareda još koji rezultat ispod prosjeka, u vašoj glavi je vaša trkačka karijera završila.
Sva sreća, cijeloj ovoj priči ima lijeka. Polako, skroz polako, pokušajte racionalno sagledati situaciju i shvatiti da je to što trčite već rekord samo po sebi. Rekord naspram svih onih koji sjede doma i tove se Pringlsima. Jeste prebacili rezu za 10 minuta? Pola sata? Koga briga? Možda briga vaše trkače koji će vas salijetati nakon utrke s upitom koliko ste išli. Odgovorite im – ispod 4 sata. Odličan i zbunjujuć odgovor. Ružnija varijanta bila bi – šta te boli briga („briga“ je ovdje umjesto jedne druge riječi koja se rimuje sa „gnjurac“ jer bi me inače urednik cenzurirao). Vaša trka, vaše vrijeme, vaš rezultat.
Nagledao sam se puno previše dobrih trkača koji su odustali od trčanja jer su mislili da nisu dovoljno dobri jer su sami sebi postavili nerealne ciljeve. Na kraju su upravo oni završili tako da ne trče ništa, a jedini rekord koji skidaju je broj golova na PES-u kad se dočepaju Playstation kontrolera.
Zato dragi moji, poslušajte savjet sijedog i proćelavog čiče koji već 6 godina trči na začeljima trkačkih kolona, čiji rezultati nikada neće nikoga fascinirati i koji je svoju najbolju trku otrčao upravo onu prvu prije – šest godina. Ali između mene i puno prijatelja koji su štancali gadne rekorde ima jedna velika razlika. Ja još trčim, a mnogi od njih ne.
Zaboravite rezultate i umjesto da vam uzor bude neki kosturko koji dođe na vrh Sljemena prije nego vi s kauča po daljinski, neka vam uzor bude naš poznati trkač Safet koji sa svojih sedam banki nastupa na svim živim maratonima, dolazi zadnji, snima publiku svojom kamerom i boli ga briga za čitav svijet.
Ako slučajno ne znate tko je on, lako ćete ga prepoznati – na svakoj trci on je najbolje volje. Za razliku od onog brzanca koji je u depri jer je tri sekunde izgubio na zadnjem zavoju polumaratona jer mu je smetala mačka koja je pobjegla vlasniku dvije ulice dalje i skoro mu se saplela u noge.
Ne budite kosturko. Budite Safet. I doživjet ćete sto godina.
Sporih doduše.
Ali kome se žuri…?
Siniša Mareković
Foto Ivica Drusany