Posljednjih nekoliko godina Nikolina Šustić prometnula se u heroinu hrvatske dugoprugaške atletike, njezini uspjesi – samostalni i oni koje je ostvarila kao dio ženske reprezentacije u ultramaratonima – toliko su vrijedni da je nevjerojatno kako ostaju nezapaženi u medijima ili pri izborima najboljih sportašica Hrvatske. Pojedinačno srebro na Svjetskom prvenstvu na 100 kilometara, ekipno svjetsko zlato na 50 i svjetsko srebro na 100 kilometara, tri uzastopne pobjede na 100 km del Passatore, po mnogima najtežem cestovnom ultramaratonu na svijetu (uz ovogodišnji rekord staze), tri uzastopne pobjede na Wings For Life utrkama (Zadar, Stavanger, Cambridge) i još puno, puno uspjeha na manjim natjecanjima, izdvajaju Nikolinu kao hrvatsku kraljicu dugih pruga, ali i kao jednu od naših najboljih atletičarki općenito.

Inženjerka elektrotehnike i informatike iz Splita svoj je sportski put započelao kao mlada, 13-godišnja košarkašica, no s vremenom se prebacila na trčanje i u njemu pronašla ono što zapravo velika većina trkača i traži na stazi – svoj duševni mir, zadovoljstvo, odmor od posla, bijeg od stresa. Naravno, pobjede i dobri rezultati su važni, no Nikolina će uvijek, ali baš uvijek naglasiti kako joj je od pobjede važniji gušt. I naglasit će da je splitski Marjan njezin komadić raja.

Realno, s obzirom na uspjehe Nikolina Šustić nije samo hrvatska trkačka zvijezda, ona je svjetska zvijezda koju bi na startu svojih ultramaratona rado vidjeli direktori velike većine najvećih svjetskih utrka. Talijani, primjerice, unatoč golemim ulaganjima i pravoj maloj vojski ultramaratonki, ne mogu pored Nikoline niti pomisliti na pobjedu na 100 km del Passatore, unazad dvije, tri godine pobjeđivala je i na maratonima u Veroni, Bresciji i Ravenni, a u Reggio Emiliji ostvarila svoj najbolji rezultat na utrci na 42,2 kilometra. Naravno, nije samo Italija ‘u igri’, odlične rezultate ostvarivala je diljem Europe, od Hrvatske do Švedske. A tek joj je 30 godina…

U posljednje dvije, tri godine ostvarujete fantastične rezultate; 3 pobjede na Wings for Life, fantastični dosezi na SP-ima na 100 km, Passatore, odlični ste i na SP-ovima u trailu… Gdje se krije ključ tih uspjeha?

Možda se krije upravo u tome da nisam opterećena tim tzv. uspjehom. Uspjeh je opet, s druge strane, subjektivna stvar, a s mog stajališta, pošto se ovdje odnosi na sport, mislim da se uspjehom može smatrati baš to što uz svakodnevne obaveze mogu raditi ono što volim – trčati. Trčanje mi ispunjava i ‘dušu i tilo’. Sretna sam što sam zdrava i što imam tu mogućnost bavljenja sportom.

Ne razmišljam mnogo koji ću rezultat ostvariti, često si priredim iznenađenje, mnogo puta mi se dogodilo na završetku trke a pomislim ‘ma zar je moguće da sam ovo uspjela istrčati’.

Naravno, uvijek uđem u trku punim srcem, a treniram isto tako samo onako kako volim i na način koji me opušta. Očito nemam tu žicu u sebi da budem mali poslušni vojnik koji se drži reda i discipline. Ukratko, mogu reći da na neki način trčim boemski. Jedini period kad sam se pokušala usredotočiti na postizanje rezultata, velikim djelom jer sam pala pod utjecaj okoline, prošao je jako loše. Izgubila sam sebe. Čovjek treba ostati svoj i ne očekivati ništa, već guštati u onom što voli. Tako nikad neće doći do razočaranja. Ali eto, sve je za neko dobro. Valjda je trebalo proći i to iskustvo.

Što smatrate svojim najvećim trkačkim uspjehom – medalje na 100 km, rekord na Passatoreu, pobjednički niz na Wingsima ili je riječ o nečemu četvrtom?

Trčala sam mnoge lijepe trke i svaka me ispunila nekom radošću, nekim posebnim emocijama. Zato ne bih izdvajala ni jednu posebno. Sve će ostati u mojim sjećanjima zauvijek, a taj osmijeh koje mi pružaju ne mogu izbrisati godine, niti zamijeniti svi šoldi ovog svita.

S obzirom na to da ste zaposleni u Ericssonu Nikoli Tesli u Splitu i imate, kao i svi drugi, svoje radno vrijeme, kako uspijevate organizirati treninge i odlaske na utrke? Odakle energija za sve to?

Svojim poslom sam zaista zadovoljna. Da, istina, to je osam i više sati u uredu dnevno, ali to je današnji način rada i života, tako velika većina zaposlenih živi. Ne želim iskakati iz okvira ili tražiti nešto posebnije od drugih jer mislim da upravo to ne bi bilo u redu. Prečice ne postoje i ne želim ih na svom putu. Godišnji odmor koristim tako da uzimam one dane koji su mi potrebni za odlazak na utrke, naravno u dogovoru s mojim poslovnim teamom, to mi zaista puno znači. Rascjepkam godišnji odmor na dan, dva, tri, koliko treba, zavisi od putovanja. Naravno, time možda jednim dijelom pati moj privatni život. Priznajem, došla sam do točke kad me već sad i umori ići na sva ta putovanja, pogotovo što većinom putujem sama, tako da mislim da ću u budućnosti sve češće vikende provoditi doma i trčati tamo gdje zapravo najviše uživam, u mom čarobnom raju – Marjanu. Naravno, volim putovati s našom Cro ekipom, pogotovo ako prevladava zafrkancija i smijeh. Najviše sam guštala s ekipom s traila, i to na oba dosadašnja svjetska prvenstva. A tek je početak, novi smo u tome i bitno je da smo krenuli.

Postavljate li si uoči utrke određeni cilj, rezultat ili trčite iz utrke u utrku po guštu? Recimo, je li Vam cilj ostvariti normu za olimpijski maraton?

Trčim iz trke u trku kako mi dođe, bez imperativa. Bit će što bude, ima mnogo stranica u toj knjizi života… Nije bitan izgled rukopisa niti nekakvi brojevi i ograničenja, već prije svega bit i duh. Ako ste čitali Galeba Jonathana Livingstona, meni jako drage knjige čijih se citata rado sjetim, onda ćete shvatiti ovaj citat: Nebo nije ni mjesto ni vrijeme. Nebo je savršenstvo. Dodirnut ćeš nebo, Jonathane, kad dosegneš savršenu brzinu. To ne znači letjeti tisuću kilometara na sat ni milijun, ni letjeti brzinom svjetlosti. Jer, svaki je broj ograničen, a savršenstvo nema granica.

Koliko uopće trenirate, gdje i imate li svoj trenerski tim koji Vas vodi i pomaže u pripremama za utrke?

Treniram sama. Nekad prije posla ranije istrčim 10-tak kilometara, pa iza posla još 12 ili 15, vikendom dulje ako sam kod kuće. Eto, baš kako osjećam da mi odgovara. Odem i na bazen gotovo svaku večer. Tamo se i opustim i isplivam. Sad je ljeto, pa je more u igri. Nemam nikakav posebni tim, imam svoju obitelj i prijatelje trkače koji uvijek mogu dati dobronamjerni savjet. Volim ljude za koje vidim da su pravi zaljubljenici i borci za sport, za nove pokrete. Moj klub je AK Sljeme, i tu sam stekla zaista mnogo lijepih prijateljstava.

S obzirom na rezultate na ultramaratonima, a oni su sve bolji i bolji, gdje je limit Nikoline Šustić? Razmišljate li uopće o tome?

Ma, limit… Mislim da granice ne postoje kad se nešto voli. A i tko zna što život nosi. Jednog dana ću, nadam se, moći juriti i s dječjim kolicima na svojim treninzima i možda ću baš tada biti i najbolja.

Ovog trenutka ste nesumnjivo najspremnija ultrašica u Hrvatskoj, često putujete na inozemne utrke, no dojma smo da ne zanemarujete ni domaća natjecanja.

Domaće trke trčim rjeđe, ali jedna od ljepših bila je Omiški polumaraton gdje sam istrčala i zasad svoj najbolji rezultat u polumaratonu, a osim toga bila je to i jedina trka u kojoj sam pobijedila u apsolutnoj konkurenciji i to u disciplini koja mi inače ne leži jer je staza prekratka za moj ukus. Zaista je inspirirajuće trčati uz Cetinu, staza je brza i većinom u hladu; lani je bilo prvo izdanje, a nadam se da će iz godine u godinu privući sve više trkača i trkačica, barem iz Dalmacije.

U kojoj mjeri ste skloni ozljedama? Donedavno je bilo problema s koljenom, zar ne?

Da, dosta sam sklona ozljedama, ali nemam volju o tome pričati jer mislim da davim ako govorim ‘na glas’. Kako dođu, tako i prođu, nekad se više mučim, nekad manje, ali to je normalan dio sporta. Češće ozlijede kod mene su vjerojatno rezultat stoga što ne treniram ispravno i što sudjelujem na puno utrka. Ali to je ta vaga… Najbolje je činiti kako srce kucka.

Za kraj, ne jedno rekli ste da najveću potporu imate u sestri Nataši, koja je također vrlo uspješna sportašica?

Obje sestre su sportašice i imam veliki oslonac u njima. Starija, Sandra je oduvijek uz nas, kao druga mama. Igrale smo zajedno košarku, tu sam bila najlošija od nas tri. Blizanka Nataša je talent za gotovo sve sportove, a izabrala je najteži – veslanje. Krenula je u veslanje malo prekasno, kad mnogi u tim godinama već idu u sportsku mirovinu. Nitko nije mislio da će moći nešto postići. Dapače, u njezinom prvom klubu u Splitu zanemarivali su je, nije imala ni brod za treninge na moru. Trenirala je najviše na suhom i gotovo nitko nije vjerovao u nju, osim nje same. Digla je tri ogromne planine na svojim rukama, došla do vlastitog brodića, da bi mogla svako jutro u zoru došetati u lučicu, skinuti brod sa sajle u jedriličarskom klubu, postaviti na more i veslati. Zajedno s galebovima. Ljubav je pobijedila, a medalje stižu sa svake regate. Zadnje dvije godine je prvakinja Hrvatske u samcu. To je sport koji oduzima mnogo, a zauzvrat ne dobiješ ništa. Sport u kojem nema novaca, koji ili češ zaista voljeti i ostati u njemu ili će te brzo napustiti volja. Mislim da njoj vesla život znače.

Neven Miladin
Foto Zoran Kos