Koautor knjige Abeceda trčanja s Ladislavom Havašem, član Medicinske komisije Hrvatskog atletskog saveza, član ekipe zadužene za razne škole trčanja, Atletski klub Sljeme, reprezentaciju ultramaratonaca, predavač na Sveučilištu Sjever… mnoštvo je uloga koje ima dr. Pavao Vlahek. No, prije svega, on je sportaš i doktor

Kako od gotovo potpunog početnika doći do Iromana doznali smo prije nekoliko brojeva Trčanja kad smo opisali storiju Borisa Sesara. On vjerojatno ne bi tako smjerno prešao put da uz njega nije bio dr. Pavao Vlahek, omiljeni doktor među trkačima, i omiljeni trkač među doktorima. No, on ima i mnoštvo drugih životnih uloga, a većina ih je vezana uz sport, rekreaciju i zdrav život.

Koautor ste knjige o trčanju. Što knjiga sadrži i o čemu je vaš dio?

Knjiga Abeceda trčanja je svojevrsna mini enciklopedija trčanja, tj. mali sažetak o trkačkim teorijama, iskustvima svjetskih znanstvenika i trenera koji su se zadnjih nekoliko desetaka godina bavili temom trčanja na ozbiljan i sustavan način. Mi to nismo izmislili, samo smo saželi i prenijeli. Kolega Havaš je, uostalom, na tu temu i doktorirao pred komisijom profesora Kineziološkog Fakulteta i Fakulteta elektrotehnike i računarstva jer je napravio algoritam za eventualne buduće softvere za pripreme i praćenje trkača. Na temelju toga su napravljeni i neki osnovni programi za pripreme za utrke. Naravno, te programe smo više puta isprobali na nama samima.

Moj dio knjige je o medicinskim stanjima  povezanima s trčanjem. Objašnjavanje toga što se događa u tijelu tijekom trčanja, treninga i kakve su eventualne negativne posljedice te kako ih spriječiti ili liječiti. Dio se temelji i na mojim osobnim iskustvima dugogodišnjeg savjetovanja  i liječenja trkačkih tegoba.

Ozljede su prilično česte u trčanju. Kako ih smanjiti na najmanju moguću mjeru?

Ozljede ili bolna stanja su relativno česte kod trkača. Uzroka ima više, no najveći uzrok je preveliko i prebrzo povećavanje opterećenja u vidu broja kilometara ili intenziteta tzv. “too much, too soon” princip tj. previše i prebrzo dizanje opterećenja. Drugi razlog je što mi trkači mislimo da je samo dovoljno trčati, no dodatne vježbe snage su potrebne radi prevencije slabljenja mišića koji u pravocrtnom trčanju nisu toliko angažirani, a pridonose stabilnosti zglobova. Osim vježbi snage, moguće je uključiti i neke druge sportove kao što su plivanje ili biciklizam. Često trkačima koji vuku dugo neku ozljedu preporučujem da počnu s triatlonom. To je korisno jer će trenirati i neke druge mišiće, a zbog treniranja plivanja, biciklizma i trčanja neće stići toliko trčati pa će se eliminirati i onaj glavni uzrok ozljeđivanja, a to je pretjerivanje u trčanju.

Da bi se smanjile ozljede, treba biti pametan i strpljiv u treningu, pažljiv u odabiru utrka. Utrkivanje svakog vikenda može trajati jedno vrijeme, ali će definitivno uzrokovati ozljedu. Jer tijelo nakon utrke treba odmor. Primjerice, nakon maratona osjećamo bolne noge nekoliko dana, a onda nam se čini da je sve u redu i da možemo krenuti dalje, međutim pravi odmor u vidu smanjenog opterećenja u treningu bi trebao trajati i do tri tjedna. Dakako, ako se želi opet trenirati i trčati na visokom nivou.

Je li i vas neka ozljeda potaknula da se “specijalizirate” za trkače? Kako je, zapravo, krenula ta Vaša usmjerenost?

Što se moje usmjerenosti prema liječenju trkača  tiče, motivacija dolazi iznutra tj. činjenice da sam i ja trkač. Počeo sam trčati negdje 2000. godine jer sam na prvih par godina Medicinskog fakulteta dobio dvadesetak kilograma viška sjedeći, kao i svi studenti medicine, dan i noć za knjigom. Jednog ljeta sam počeo trčkarati po jedan kilometar svaki dan i to mi se činilo kao veliki uspjeh. Do jeseni sam lagano povećavao kilometražu i došao do nekih šest kilometara. Tada sam izgubio oko 15 kg i bio sam zadovoljan, ali trčanje je ostalo. Pa sam se prijavio u listopadu na utrku od 14 kilometara u sklopu Zagrebačkog maratona. Start je bio ispred, a cilj unutar atletske staze Dinamovog stadiona. Padala je jaka kiša cijelo vrijeme, no sjećam se velikog zadovoljstva kada sam trčao posljednji krug, a spiker je izgovarao moje ime. Na tribinama, naravno, nije bilo nikoga. Dobio sam Snickers čokoladicu u cilju.

Već sljedeće godine sam istrčao polumaraton i maraton, pa još jedan maraton, pa 61 km Čazme. Onda sam se ozlijedio i na vlastitoj koži naučio što znači “too much, too soon” princip. Tada sam nekako upoznao Dragana Jankovića i počeo se družiti s tom ekipom. Janko mi je posudio bicikl, otišao sam naučiti plivati i probao triatlon. Negdje 2005. sam završio i prvi triatlon Ironman distance. S obzirom na to da se ne opterećujem brojkama po tipu završenih utrka niti vodim evidenciju – ne znam točno koliko sam čega do sada završio. Sjećam se onih krajnjih granica. Najviše pretrčano imam 109 km na 12-satnom ultramaratonu, nastup na triatlonu dvostruke Ironman distance (7,6 km plivanja, 360 km biciklizma, 84 km trčanja) za 24 sata i 19 minuta, maraton za 3:08 i polumaraton za 1:24. I sjećam se često ljudi koje sam nagovorio da se počnu baviti sportom pa su onda dogurali do maratona, Ironmana i slično te onih kojima sam uspio pomoći.

Koliko često i na kojim trkama nastupate?

Nastupim godišnje na jednom do dva maratona, jednom triatlonu Ironman distance i pokušavam svake godine probati neku novu utrku ili udaljenost, pa čak i neki drugi sport. Prije nekoliko mjeseci sam se odlučio natjerati na vježbe snage tako da sam počeo rekreativno trenirati kickbox. To me je mentalno osvježilo, volim ići na te treninge koji su zahtjevni, a na njima moram i više misliti zbog kombinacija, koordinacije te moram paziti da ne zadobijem koju modricu što ne bi bilo dobro za posao. Ali, tu je iskusni trener da to spriječi.

Vi ste prilično poznat trkački doktor, “svojina” ste mnogih klubova. Kako usklađujete sve obaveze i to u više gradova i mjesta?

S obzirom na to da duže vrijeme radim s trkačima i njihovim tegobama, vrlo sam tražen. Ja volim taj svoj segment posla pa ga čak ni ne smatram poslom. Dogodilo se, dakako, u jednom razdoblju da sam u tom segmentu i sam sebe “pretrenirao” po načelu “too much” i jednostavno mi se ogadilo sve što se tiče trčanja, pa sam i sam prestao s trčanjem. Kad god bih se pojavio negdje, ekipa je počela dizati nogavice hlača i pokazivati neku boljku na nogama. Pa sam počeo trčati po noći i po šumi da me netko slučajno ne sretne i pita nešto. No, na vrijeme (ili ne), povukao sam ručnu kočnicu i sad mnogo mirnije plovim uz pomno planiranje aktivnosti vezanih uz posao i hobi, a koji se preklapaju. I dalje sam dostupan cijelo vrijeme uživo, preko društvenih mreža, telefona, a kad mi je dosta, jednostavno isključim sve to. Promijenio sam i mjesto rada (sada radim u Poliklinici Medikol) pa sad uvijek mogu nekog naručiti na pregled ili u Čakovcu cijelo vrijeme ili u Zagrebu dva puta mjesečno, u srijedu. A za savjet na trkama, treninzima ili uživo, uvijek. Da smanjim to opterećenje odlučio sam se ubrzati, pa tko me uhvati – uhvati. Predajem još i u Varaždinu na Sveučilištu Sjever, na smjeru Sestrinstvo.

Osim klupskih obaveza, pripremate i pojedince i timove na natjecanjima. O kome je riječ?

Aktivno sudjelujem od početka u Adidas školi trčanja, AK Sljemenu, ultramaratonskoj reprezentaciji koju pratim na najvećim natjecanjima, član sam medicinske komisije Hrvatskog atletskog saveza, a povremeno kojeg poznanika ili prijatelja pripremim za neki polumaraton, maraton, triatlon. Uvijek uzmem apsolutne početnike jer tu imam najviše iskustva, znam kako ih motivirati da se pokrenu i nešto naprave i u tome uživam. Kada to naprave i žele nešto više, prepuštam ih drugim trenerima ili grupama.

Koje su vam bile najzahtjevnije pripreme? Pamtite li neke posebne trenutke?

Što se tiče priprema za neku svoju utrku, pokušavam da to bude zabavno, interesantno jer se, uostalom, time bavim kao ispušnim ventilom, a ne dodatnim poslom. U treningu pokušavam simulirati uvjete koji će biti na utrci. Pa sam tako za dvostruki Ironman bicikl vozio u krug od 6 kilometara na jednoj zabačenoj cesti i to noću jer je biciklistički dio bio po noći. Jednom sam odvozio 180 km u tom krugu, a jednom sam vozio od 22 sata navečer do 5 ujutro. To je bilo dobro i psihički i fizički kao priprema.  Općenito sam shvatio o sebi da dobro izdržavam monotone staze, ili duge i ravne ili kružne. Volim i trenažere svih vrsta. Biciklističke, trake za trčanje, kratke bazene.

Imate li neki skriveni adut, tajnu recepturu za bolji uspjeh na utrkama?

Skrivene adute nemam jer ono malo što znam, pokušavam prenijeti drugima. Problem je što često drugi ne slušaju te savjete, barem što se prevencije i liječenja tiče, traže brza rješenja kojih, nažalost, nema. Ali ima ljudi koji će ponuditi i naplatiti brza rješenja. Ja nisam takav i često zato trkač s tegobom ode od mene nekom drugom, trećem i kada vidi da je potrošio i vrijeme i novac, onda se vrati i počne raditi ono što je mogao započeti već puno prije. Naravno, i ja griješim, ali se ne sramim toga priznati. Kada nešto ne znam ili nisam siguran, trkača usmjerim onome za kojeg mislim da bi mogao naći rješenje. Ponavljam, brzih rješenja i napretka nema. Samo rad.

Što vam je u fokusu ove godine?

Što se tiče planova za sezonu 2017., već sam uspio s promjenom radnog mjesta što mi je najveći uspjeh. Ići ću na dva triatlona Ironman distance i jesenski maraton koji će biti definitivno zagrebački, jer bez obzira na sve nedostatke koji mu se pronalaze, to je domaća trka koju treba podupirati. Volim je, jer je ravna u svim pogledima, time i brza uz puno poznanika na stazi i uz nju. To mi je bio prvi maraton, tu sam istrčao maraton gurajući svog sina u dječjim kolicima, tu je puno trkača početnika započelo svoj trkački put. Od ostalog za 2017.,  plan svakog trkača i osobe je da bude zdrav. Sve ostalo će već nekako.

Bojan Mušćet