dwp business plan write in capital letters how to make a proper business plan how to write a block quote mla detailed business plan example
Magazin Trčanje
TekstoviPusti da te pokrenu!

Pusti da te pokrenu!

Odluka o prvim trkačkim koracima katkad nije laka, a dogodi se i da nakon što se odlučimo na njih izgubimo motivaciju, prepustimo se samosažaljenju zbog bolnih mišića i – odustanemo. No upornost je definitivno vrlina, a i za povratak na stazu nikad nije kasno. Ovo je priča upravo o tome, o ženi koja je pronašla, pa izgubila motivaciju, ponovno se pokrenula, pa počela sumnjati u sebe. Na kraju je stigla do svog cilja, onog prvog, najvažnijeg: dokazala si je da može, da 5 kilometara nije bauk, a duplo dulja dionica utrke ili treninga lako dohvatljiva uz samo malo upornosti.

Ovo je u konačnici priča o mladoj ženi iz Novske koja je na kraju u trčanju pronašla onaj gušt koji mnogi još traže.

Trčanje – znanstvena fantastika

Početak moje priče ne seže u tako daleko povijest. Jednog dana spremala sam svoju torbu za trening, bila je to već pomalo monotona situacija, bez velikih očekivanja i uzbuđenja za još jedan trening kuglanja. Stigla sam u kuglanu, spremila se za stazu i krenula. Puna energije bacala sam sve jače, ali rezultati su postajali sve slabiji. Okružena istim ljudima, shvatila sam da moja energija trune. Željela sam to promijeniti već neko vrijeme, ali se nekako oduljilo. Završila sam svoju stazu i prešla na drugu, no vrlo brzo sam odustala, vratila se u svlačionicu i otišla doma. Na putu do kuće preispitivala sam samu sebe i zašto je do ovog došlo. Volim li ovaj sport? Da volim ga. Ali mom tijelu treba promjena. Nakon toliko treninga, nisam zadovoljna. Pomislila sam, propustit ću par treninga i odlučiti. U međuvremenu listajući novosti na Facebooku naletjela sam na objavu o školi trčanja. Hm, mogu razmisliti malo dublje. Volim trčanje, sviđa mi se trčanje. Ali vrlo brzo sam se sjetila svojih ranijih pokušaja i propalih treninga. Ipak ne odustajem i odlučujem da ću pokušati opet. Mislim si, nije trčanje znanstvena fantastika.

I tako opet jedan dan spremam se na trening. Nakon deset godina kuglanja danas ću trčati. I krećem. Potrčim koliko mogu i ubrzo nakon par sto metara stanem, trčim pa stanem. Možda tako tri kilometra i – odustajem. Za prvi dan dosta. Već sljedećim treningom ista priča. Uvjeravam se da ću napredovati polako, ali sigurno. I da, trudim se tako puna tri mjeseca iz dana u dan, nema preskakanja, svaki dan sam na asfaltu. Boli me sve, ali odmor nije opcija. Pitate se koliko sam uspjela istrčati u tri mjeseca. E da, pomalo sramotno, ali u komadu možda 1300 metara.

Iskrica se opet upalila

Razočarana, odustajem od trčanja i prestajem sa svakim sportom. U glavi su mi tisuće pitanja, kako, zašto, što krivo radim? Naravno, ja sam u pravu da ne mogu. Prošla je i ta godina bez treninga, malo ću se odmoriti, vratiti svoje tijelo u normalno stanje, dat ću mu vremena da se odmori i čekat ću drugu školu. Puna želje za trčanjem, uskoro se ohladim. Negdje duboko u meni još gori ta iskra, ali uskoro će se i ona ugasiti.

U međuvremenu dolazi trudnoća i ta iskra sve je manja i manja. To je prošlo i sad trebam svoje tijelo zategnuti, trebam obnoviti mišiće, treba mi kondicije. Kako? Možda kuglanje? Vraćam se na kuglanu i opet ista priča. Treninzi su kasno i to mi ne odgovara. Opet razočarana sjedim doma, listam novosti i opet školica. Ovo se ne događa dva puta. OK, otvaram link i počinjem čitati. Vrlo zadovoljna tekstom spremam stranicu i dajem si malo vremena za razmisliti. Počinju uvjerenja o čvrstom „NE“. Ne, ti to ne možeš, još se nisi oporavila, tvoji trbušni mišići su doslovno razvaljeni, prošla su samo četiri mjeseca od operacije, bla bla, bla… Razmislit ću… i jesam. Prijavit ću se i probati.

Ona mala iskrica se ponovo zapalila i sad je to – to! Nakon prijave dobila sam dugačak odgovor koji je razjasnio sva moja pitanja i sumnje. Dečki su se potrudili i objasnili što obući, što jesti, što obuti i ono najvažnije dali su mi poticaj. Ubacili su zanimljivu rečenicu: Ostvari s nama svojih prvih 5 ili 10 km. Prijavljena jesam, zagrizla sam za 5 km i čekam prvi trening.

Zašto oni uživaju u trčanju?

Dolazim ispred sportske dvorane gdje ćemo se svi okupiti i baciti se na trčanje. Približavam se grupici ljudi. Svi su došli u parovima ili manjim grupicama. Ja sam sama. Stojim mirno i pomalo se tresem od hladnoće i želja za doma me vuče. Ali taj trenutak će prerezati naš tadašnji trener Josip. Ukratko se predstavio, pozdravio nas, ispričao plan rada za trening i možemo se baciti na zagrijavanje. Kakvo sad zagrijavanje?

Počinjemo se zagrijavati. Ništa od čega ću se umoriti, sviđa mi se. Krećemo. Hvatamo brzi hod, iako mi nije jasno zašto, ali hodam. Nakon toga počinjemo trčati relativno sporo. Ali uskoro ne mogu više, drugi trče, a ja ne, treba mi samo zraka.. i stali smo. Nastavljamo hodati, došla sam k sebi. Ali opet počinjemo trčati! Sva ukočena nastavljam. Zašto oni uživaju u trčanju ako je to tako teško? Zašto se muče? Ok, sad sam dio njih i slijedim ih. Završili smo i slijedi istezanje. Istezanje? Zašto? Josip nam je objasnio zašto smo se uopće zagrijavali i zašto se sada istežemo. I napokon su se moje daske u glavi složile i dale mi odgovor za moj tromjesečni neuspjeh.

Problemi s disanjem

Zadovoljna i pomalo umorna vraćam se doma. Jedva čekam drugi trening. Sad već znam kako koji slijed ide. Tu je i drugi trening. Već se privikavam. Dolazi i treći i četvrti trening. Trči se dvije minute, kakav doživljaj. Dođeš doma i ne možeš dočekati sljedeći trening. I tako na jednom treningu upadam u naprednu grupu. Sva ponosna ne razmišljam što me čeka. Josip je dao znak i možemo krenuti. Trčimo puno brže i dulje nego druga grupa. Nemam zraka, ugušit ću se, ali uskoro smo stali.

Koncentrirana na disanje ne slušam trenerove savjete. Vrijeme za hodanje je isteklo i nastavljamo trčati. Opet nemam zraka, noge mi doslovno otpadaju. Dišem toliko glasno da čujem samo sebe. Neugodno mi je, ali uvjeravam se da drugi to ne čuju. Olakšavam si tu neugodnost koju će srezati Josip svojim pitanjem: tko to tako glasno diše? OOMMGG! Da Josipe, ta sam. Ukratko mi je objasnio kako da smirim disanje, no ne ide mi. Ne želim odustati. Uspjela sam odraditi trening i jedva se dovući doma. Sljedeći trening odustajem od napredne grupe i vraćam se početnoj grupi. Svi smo se ponovo složili u jednu grupu i nastavili trenirati. Školica mi se sve više sviđa.

Grupica od tada skoro tridesetak ljudi, bila je vrlo pozitivna. Bilo je i starih i mlađih. Bilo je i onih koji vole trčanje, a i onih koji ne vole, ali žele probati. Trening za treningom i naše minute za trčanje samo rastu. Svakim treningom smo si pokazali koliko smo zapravo mislili da ne možemo.

Slatka patnja na asfaltu

Onda dolazi taj tako dugo očekivani trening, trening od kojeg smo se svi naježili. Došao je i taj dan kad će naša Lili povesti tada mini grupu u dugih dvadeset minuta. Stižem do dvorane i čekam ostatak ekipe. Jedan po jedan dolaze s istom pričom koja bi otprilike glasila – ja to ne mogu. Ali naša Lili mijenja situaciju. Dolazi i jedva čeka da vidi slatku patnju po asfaltu. Uvjerava nas sa smiješkom da to nije ništa, daje nam malo podrške i uskoro krećemo. Trčimo, smiješno je za sad, svi smo još na broju, ne čuje se disanje, nitko ne odustaje. Prošlo je pet minuta, deset minuta i onda nastaje muk i tišina. Lili puna energije je za priču, a mi samo želimo kraj. Počinju odustajanja, ali tu je ona da kaže svoj strogi ne.

Sve smo bliže kraju. Lili nas obavještava o minutama i mi trenutno ne vjerujemo koliko smo zapravo uspjeli. Sve smo bliže. Došli smo do posljednjih sto metara i sad ćemo dati sve od sebe. I naravno i ja dajem sve od sebe, trčim najbrže koliko mogu i dolazim na taj tako očekivani kraj. Uskoro stižu i ostali. U jednom trenutku nije mi do ničega, u drugom sam presretna jer sam uspjela. Nakon samo par treninga, uspjela sam nešto što sama  nisam mogla ostvariti u tri mjeseca. Kakvo iznenađenje!

Školica je sve bliže kraju. Imamo još par treninga i onda slijedi takozvani ispit. Treniramo po najvećoj hladnoći, po najdebljem minusu, ali ne predajemo se. Grupica se smanjila, ali najhrabriji su ostali. Prošli smo i kišu i snijeg, i leda je bilo, ali nismo odustali. Bilo je teško izvući se iz toplog doma na hladnoću od koje ti zubi cvokoću, prolaznici te čudno gledaju, ali sve samo za jedan cilj.

Posljednji tjedan školice, spremamo se za svoju mini utrku. Posljednji trening. Dogovor je pao i sad sve ostaje na nama.

Sad ili nikad!

Doma sam, razmišljam još jednom mogu li ja to. Ne, ne mogu,. Zašto uvijek ne mogu? OK, možda mogu, možda i ne. Ali jedino sigurno što znam da ne smijem razočarati ljude koji su se trudili da ja uspijem. Ipak su Josip i Lili odvajali svoje slobodno vrijeme za nas, za mene, za moj uspjeh. Trudili su se oko cijele grupe, bodrili one koji mogu i one koji baš i nisu mogli na početku pratiti ritam. Bili su s onima koji su vrlo brzo napredovali i s onima koju su bili zadnji u grupi. Dokazali su našoj grupi da možemo ostvariti svoje ciljeve, da ne odustajemo kada nešto u nama kaže ne, da to prolazi iz kilometra u kilometar. Odlučila sam, odradit ću taj ispit baš onako kako su nas oni spremali.

Subota je dan „D“ i spremna sam za ispit. Dolazim među prvima i širim napetost. Dolazi i ostatak ekipice, bacamo kratko fotkanje i krećemo sa zagrijavanjem. I idemo. Uhvatili su podnošljivi tempo i za sad je situacija sasvim u redu. Očekujem i hodanje. Trčimo dalje i dolazimo do velike, jako velike uzbrdice. Vidim jedan veliki stop i želim odustati. Ali naravno Fićo i Joza graknuše kao guske da odustajanja nema. Izdržat ću još malo, a onda ja odlučujem! Tako mi trčimo, Zvonko i ja među prvima. Prava hrabrica nema što. Ubrzo nakon sitnih par kilometara okret. Odlično! Stati ćemo, je li tako? Ne, nećemo stati! Kako mislite nećemo stati? Nema žaljenja, nastavljamo dalje. Još uvijek trčimo, još nismo stali. Ja, ja ne mogu više. Ovo je sve od mene. Želim malu pauzu, no ništa od toga, propao mi je plan. U međuvremenu Zvonkec obavještava da imamo još šest minuta i to je kraj. Razmišljam, zar nije već prošlo dvadeset minuta? Da, Ivana prošlo je dvadeset i malo više, ali danas je trening od 35 minuta. Opet odlučujem, ja ću stati! Fićo i Josip mi ne dozvoljavaju. Umorna sam već i kraj je sve dalje. Posljednjih sto metara ubrzat ćemo onoliko koliko možemo. Dajem sve od sebe i trčim koliko mogu. Trčim i mislim si, oke ovo sam ja, ovo ja trčim, zaista ja trčim.

Među prvima dolazim na naš cilj i želim samo sjesti. Hvatam najbližu klupu i dolazim k sebi. Naša Lili diže naše tako umorne noge i zgraža se nad idejom da sjedimo. Dočekala  sam ostatak ekipe. Još nimalo svjesna da sam odradila trening, čestitke stižu od naših trenera. Istegnuli smo se i krenuli doma. Da došla sam doma sva hepi i u doživljajima kao s ni jedne utrke.

Nikad ne odustaj od sebe

Uspjeti u tako kratkom roku, u samo par tjedana naše sada tako drage školice, trenutno još nije za vjerovati. Kako su samo uspjeli napraviti trkače od nas? Zašto im je uopće stalo do našeg uspjeha? Da, oni su samo htjeli pokazati da je trčanje zaista prekrasan sport, da svatko od nas može trčati i ostvariti prilično dobre rezultate za tako kratko vrijeme. Da trčanjem možeš izbaciti sve ono negativno iz sebe, a pokupiti sve ono pozitivno, da si sebi na prvom mjestu, da uvijek možeš i kad misliš da ne možeš. Oni su tu da te poguraju.

To su naši neponovljivi treneri koji su nas naučili da vjerujemo u sebe i da nikad ne odustajemo. Oni su nam dijelili savjete, trudili se tražiti članke kako bismo ih pročitali i svatko od nas se negdje pronašao. Bili su aktivni tijekom cijele škole i ispustili smo samo jedan trening. Samo jedan. A koliko ćeš ih ispustiti ako treniraš sam? Oni su bili tu da te ubrzaju, jer znaju kad možeš i također da usporiš onda kada znaju da više ne možeš.

Naučili su nas sve o pravilnom disanju i sad ja i moje malo ja trčimo tako tiho da slušamo samo svoje korake. Pričali su s nama za vrijeme treninga i tako su nam odvlačili pažnju kako sami sebe ne bih natjerali da odustanemo. I koliko smo toga još naučili, što o sebi, što o trčanju. I koliko smo samo zavoljeli  trčanje. Toliko jako da sam ostala u klubu i svojim rezultatima na utrci želim im reći jedno veliko hvala!

Na početku se činilo nemoguće, ali sad je stvarnost. Sad trčim utrke od pet kilometara i treninge od 16 km. I nije mi teško, nikad mi nije teško. Samo se sjetim svojih početaka i ne odustajem jer su me oni pokrenuli. I sad zajedno s njima uživam na utrkama. Uživam u svojim rezultatima. I sretna sam što sam baš s njima krenula od nule i što sad s njima dijelim svoj uspjeh!

Zahvaljujući našoj školi trčanja koju svake godine organizira sad već i moj klub AK NoGa, ja sam ostvarila cilj koji sam dugo pokušavala ostvariti sama, svaki put bez uspjeha. Probaj i ti, upiši školu trčanja, pusti da te tvoji treneri pokrenu. Jer ako su mogli pokrenuti mene pokrenut će i tebe. Pokrenuli su ljude s fotelje, pa će i vas. Jer ako oni nisu odustali od nas, ne smiješ ni ti odustati od sebe. Pusti da te pokrenu!

Ivana Herceg

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik: Europa Media Marketing
Glavni urednik: Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
Doris Mujagić 091/7638057

CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top