christian dior modernism essay how to find the thesis of an essay essay about yourself examples math 51 homework transition words to start a essay research paper about study habits
Magazin Trčanje
TekstoviKako istrčati svoj prvi polumaraton

Kako istrčati svoj prvi polumaraton

Kako opisati svoj prvi polumaraton… Dok tražim riječi pokušavam se sjetiti samih početaka moje trkačke avanture, samog starta naše jesensko-zimske škole u AK Forca. Kako to obično biva, prvo te pukne neka ideja da bi se mogao baviti nekom rekreacijom zbog zdravlja jer ne želiš „zakržljati“, koliko god godina imao. Nakon izleta u razne fitness i pilates programe, koji su me doduše zadovoljavali, i nakon laganih nagovora moje drage Katarine koja je već bila član AK Forca, što sam više razmišljala to mi se više sviđala ideja o trčanju kao rekreaciji. Kako je vrijeme odmicalo pala je i odluka da na jesen upišem školu trčanja.

Već sam prije ljeta počela trčkarati sama, istrčala sam i samostalno svoju prvu utrku – Desetinku (4,2 km) u sklopu 3. Grawe noćnog maratona, te povukla sa sobom na utrku i nekadašnjeg atletičara i trkača – svoju jaču polovicu.  Na toj utrci sam upoznala i našeg glavnog trenera Gorana Murića, a kako se moj dečko i Murić poznaju već od mladih atletskih dana, u par rečenica Goran me pridobio da se učlanim upravo u AK Forcu. Da sam tada znala što me čeka, lupila bih se po glavi što se nisam odlučila i prije!

Prvi treninzi za zimogrozne

Prvi treninzi su bili izazov, malo trčanja, malo hodanja, sada se to možda čini lako, ali tada je takav trening meni bio pomalo naporan s obzirom na to da se nisam nekoliko godina bavila nikakvim sportom ni rekreacijom. Par uspona na Sljeme i rijetke vožnje biciklom se ne usudim ni ubrojiti u neku pravu rekreaciju s obzirom na (ne)učestalost. Intervali su postajali sve duži, kilometraža sve veća, hodanja je bilo sve manje, a minusi su bili sve veći! Brrrrr…

Ako netko od vas nije zimski tip i misli da zbog toga ne bi preživio rekreaciju vani po kiši, snijegu, minusima i slično, reći ću vam odmah – u krivu ste! Osobno, totalno nisam bila zimski tip, kad padne temperatura ispod 10 stupnjeva ja već gomilam slojeve na sebi. Uz to sam mimoza i imam osjetljive sinuse, a kapa mi je najbolja frendica! Kako spojiti sve to s jesensko-zimskim programom i trčanjem po hladnoći, pitate se? Može se, itekako! Dapače, nikad se nisam bolje osjećala i kada razmislim unatrag, ova zima je poprilično bila zabavna.

Ništa bez dobre ekipe

Zabave ne bi bilo bez moje Forca ekipe i naših odličnih trenera. Trčanje u ekipi je stvarno posebno, pronađeš novo društvo, nove prijatelje, povežeš se s raznim ljudima koji imaju razne uloge u svakodnevnom životu, ali jedno vam je zajedničko – zabrijali ste na trčanje, toliko da vas „netrkači“ ponekad čudno gledaju. Ako ste i sramežljivi, nema veze, grupa vas ponese toliko da postanete najveća pričalica. Kako su prolazili tjedni s treninzima tako smo se sve više družili i brojili svoje kilometre, slavili svaki poboljšani tempo, bodrili jedni druge sve više. Tjedni su se gomilali, brojke u planovima treninga su izgledale sve strašnije, osobito dužine subotom – 13 km, 15 km, 17 km, 18 km i najduži 20 km.

Ova 20-tica je meni izgledala prije 7 mjeseci potpuno nerealno, da ću ja to moći istrčati – ma kako?! Ali, došla je i ta subota, ekipa se okupila u poznatom sastavu, naš dragi trener Lovelos je rekao – to je to ekipa, za ovo ste trenirali cijelu zimu, možete vi to. Mi smo bili skeptični, a sad se vidi da je on poznavao naše sposobnosti bolje nego mi sami! Uz malo međusobnog bodrenja kada je postalo teško, istrčali smo i tih (za nas) velikih 20 i proslavili zasluženim pivom! Da, pivo nakon treninga vam čak nekad i treneri blagoslove, ali pssst nisam vam ja rekla!

Ne ide uvijek sve po planu…

Zadnja dva tjedna prije polumaratona su bila rezervirana za tzv. tapering (usput naučite i kul trkački lingo, haha!), posljednju fazu pripreme za utrku kada se smanjuje volumen i intenzitet treniranja. Misli koje su mi prošle kroz glavu – okej, to je to, jedan laganini tjedan, sve je prošlo dobro do sada, male upale i slične boljke su nestale, osjećam se dobro, relativno spremno, još malo nesigurna uz malo treme, ali bit će sve po planu…

Zadnju subotu i 10 km nisam mogla odraditi s klubom pa da ne zakržljam odlučila sam sama odraditi trening u sunčanu nedjelju, tjedan dana prije Zagrebačkog proljetnog polumaratona. Poslijepodne uz prekrasan zalazak sunca, vrlo malo vjetra, ugodna temperatura i na poznatom terenu – Savski nasip. Sama sa svojim mislima, uz omiljenu glazbu, sve ide po planu, pratim tempo da se ne preforsiram, već sam na 8 km… kad ono, ostvari se gotovo najgore – iznenada počinje bol u koljenu, sve jača. Otrčala sam još kilometar uvjeravajući sebe da to nije ništa strašno, možda se nisam dovoljno razgibala. Dva sata nakon treninga i nakon hladnih obloga, poprilično je boljelo dok sam hodala, a još više dok sam silazila niz stepenice. Kako?! Zašto baš sad? Što sam napravila krivo da je bol stigla odjednom? Pokušavala sam sama odgonetnuti što sam krivo napravila.

Tu je krenula sumnja, hoće li bol proći, hoće li koljeno biti spremno za polumaraton, što me točno boli… Kroz par dana koljeno je bilo bolje i otišla sam odraditi svoj posljednji klupski trening prije polumaratona. Kolega i ja smo trčali s grupom koja je išla lakši tempo od naše kako bi se ipak malo očuvali prije utrke. Koljeno se ponovno malo javilo, ali nije bila tako strašna bol, po čemu sam zaključila da sam spremna za nedjelju. Uslijedio je i uobičajeni carbo loading, što meni nije teško palo jer jako volim jesti, odmor i lagana relaksacija. Dan prije utrke poruke od ekipe su stizale jedna za drugom – ping, ping, ping – što se jede, koga pere trema, pa nas naše kolegice navijačice (kojima ćemo vratiti žustrim navijanjem na njihovom polumaratonu!) bodre. Timski duh je proradio na najjače! Zadnji dogovori gdje i kad se nalazimo jer se treba prije utrke i zagrijati i pravac u krevet na spavanac da budemo odmorni.

Dan D – stigao je!

Ujutro buđenje par sati prije početka utrke, kako bih doručkovala, sve propisno obavila, provjerila jesam li sve spremila u torbu i čak se lagano razgibala uz nabrijavajuću muziku. Osjećala sam se odlično, spremna i sretna što napokon idem trčati nakon nekoliko dana pauze. Našla sam se s ekipom ispred NSB-a kod starta, dovoljno rano da razmijenimo dojmove, svi smo imali neku malu tremu – hoćemo li izdržati, kakav je osjećaj proći kroz cilj, tko trči koji tempo, strategija je bila razrađena, barem okvirno.

Nakon kraćeg zagrijavanja dolazimo na startnu liniju, lagano cupkanje u mjestu, priprema sata da pritisnem start, odbrojavanje 5, 4, 3, 2, 1 i pucanj! U glavi sam imala strategiju krenuti lagano, sporijim tempom, čisto da „uplovim“ u utrku i ne izgorim na prvih 10 km. Zbog gužve u startu naš tim se rascjepkao na manje grupice, ali negdje na Mostu slobode smo se svi ponovno skupili u, kako mi to zovemo, krdo. Dio naše ekipe se otisnuo ispred nas za par sekundi dok sam se ja držala svoje strategije i svog tempa. Uz mene je trčkarala Ivana i tako smo si pravile društvo, te polako ali sigurno lomile kilometre pred sobom.

Prvo skretanje poslije mosta dočekale su nas i naše navijačice iz kluba koje si bile apsolutno najbolje i najglasnije (hvala vam još jednom!). Još jedan kilometar otprilike i pojavila se ona – bol u koljenu, u stilu „Hej, opet sam tu“. Pokušavala sam ne razmišljati o bolnom koljenu već upijati svaki kilometar, koncentrirati se na disanje, sve samo da ne mislim na bol. Ponovno na skretanju bila je i moja obitelj koja je vikala iz petnih žila za nas, njihovo navijanje me podiglo.

Kilometri su se nizali, nekako sam preživljavala kroz njih, nakon 10. kilometra tempo mi je postao neplanirano sporiji. Bol u koljenu značila je i prilagodbu strategije, ipak ne ide uvijek sve po planu, zar ne? Jedino što nije dolazilo u obzir u mojoj glavi je bilo – odustajanje. Ivana me bodrila, ja sam njoj govorila „okej, dobre smo, u tempu smo, još samo malo, izdrži još zadnjih par kilometara“. Ponovno su nas bodrili naši najvjerniji navijači, naše obitelji i prijatelji, svaki put nas je njihovo bodrenje podiglo, odmah je tempo postao jači. To je to, zadnjih 3 kilometra, Murić viče „Ajmo! Idemo!“, Ivana i ja se priključujemo Robiju i nekako se vučemo preko mosta, to je to, zadnja 2 kilometra, sada nema predaje, idemo do kraja!

Gotovooo!

Na mostu nas je dočekao naš trener Lovelos, naša vječna potpora, bodrio nas i trčao uz nas. Zadnja okrepa i to je to, borba protiv sebe – mogu, ne mogu, svašta mi prolazi kroz glavu, još malo, još samo malo! Približavam se cilju i čujem prijateljicu kako viče iz petnih žila „Ajmo Zrinkaaaa, ajmooo, još maloo!“, čujem tamo negdje u buci i roditelje, dečka, svi viču i daju mi dodatan boost da još malo ubrzam! Gotovooo, prolazak kroz cilj i osjećaj neopisive sreće i ponosa. Ponos i sreća jer sam izdržala, glava i želja su bile jače od bolnog koljena! Iako, nikako ne preporučujem (nastaviti) trčati s bolnim koljenom, apsolutni no no! Što mogu, bilo je ludo, glupo, kako god, ali jače od mene! U cilju su nas dočekale čestitke, zagrljaji obitelji, slavili smo kao prava ekipa!

Što želim svima vama koji tek planirate upisati školu trčanja? Želim vam da i vi pronađete svoje – Ivanu, Branku, Antoniju, Roberta, Zdravka, Saru, Zvonimira, legendu Bobu, Tatjanu i Mirtu, novo društvo, nove prijatelje, ekipu koja vas motivira kad je teško, tješi i skreće misli kad govorite da više ne možete, da s njima protrčite kroz svoj prvi polumaraton i zajedno to proslavite! Plus, stručni i divni treneri su tu – Goran, Lovelos, Anamarija i Petra – dream team, hvala vam! Što čekate? Prvi polumaraton? Neće se sam istrčati.

Zrinka Rukavina

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik: Europa Media Marketing
Glavni urednik: Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
Doris Mujagić 091/7638057

CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top