Trčati maraton na Olimpijskim igrama zaista je nešto posebno i teško opisivo riječima, no za takav doseg potrebno je puno rada, treninga, volje, motivacije i, na kraju, sreće. U Rio sam putovala s Mateom Matošević, odličnom mladom atletičarkom i, unatoč njenih tek 27 navršenih godina, vrlo zrelom i zabavnom osobom, od koje i ja sa svojih 25 godina trkačkog staža itekako imam što naučiti. Zajedno smo trenirale za Olimpijadu, zajedno smo stanovale u Olimpijskom selu i na kraju zajedno startale na maratonu koji zaista smatram krunom karijere. Jedino što nismo učinile zajedno je bio ulazak u cilj. Matea je bila nešto brža i u našem mini dvoboju stigla da pobjede.

Da me netko ne bi krivo shvatio, tih mojih devet i pol minuta zaostatka za kolegicom iz reprezentacije nimalo me ne smeta. Da, njoj je to bio tek treći maraton u životu – na prvom se kvalificirala za Rio, na drugom u San Sebastianu je pobijedila, a treći je bio olimpijski – a ja ih nerijetko toliko otrčim u dva, tri tjedna, no to ne mijenja moje osobno zadovoljstvo prolaskom ciljem i još veće zadovoljstvo što Hrvatska zaista ima jednu mladu i vrlo perspektivnu trkačicu koja će kroz naredne godine još jako puno napredovati. Zaista se nadam da su joj Olimpijske igre u Brazilu bile tek prve u nizu.

Pobjede, porazi, ozljede…

Mnogi me posljednjih dana i tjedana pitaju kako je moguće od rekreativke stići do olimpijskog maratona. Odgovor je istodobno i jednostavan i kompliciran. Neke stvari se moraju posložiti, nazovimo to nekom vrstom kozmičke karme. Na početku svoje sportske karijere uopće nisam razmišljala o trčanju, nego sam se u rodnom Osijeku bavila veslanjem. Tek kasnije, pogotovo nakon dolaska u Zagreb, počela sam nizati prve trkačke metre i kilometre i shvatila da mi trčanje predstavlja neopisiv gušt. Dan za danom, trening za treningom na Savskom nasipu, uz začuđene poglede prolaznika, sve sam više uživala u novootkrivenoj vrsti rekreacije. Bilo je to vrijeme kad trčanje nije bilo ni izbliza popularno kao danas, nije bilo škola trčanja, a rekreativaca je bilo tako malo da smo se začas svi upoznali. Naravno, na trening stazi.

Vrlo brzo u moj život su ušle i utrke, stvarala su se nova poznanstva, ali i dalje, ni u jednom trenutku, nisam pomislila da bih mogla završiti na Olimpijskim igrama. Pobjede i porazi na natjecanjima, ozljede i povremeni problemi s motivacijom, nizali su se iz godine u godinu, a u jednom trenutku sam shvatila ne samo da sam spremna redovito trčati maratone, nego da sam spremna i za ultra maratone. Sto ili 50 kilometara, svejedno, i dalje sam guštala u trčanju i pomicanju svojih granica, sve do 2015. godine i istrčane norme za Olimpijske igre. Naravno da sam se uslijed svih uspjeha koje sam postizala na utrkama i osvajanja svjetskih i europkih medalja s kolegicama iz „ultraške“ reprezentacije počela potajno nadati odlasku u Rio, no sama ideja je bila nestvarna do ulaska u avion za Brazil.

Tek tada sam počela shvaćati što se događa i kakav sam doseg ostvarila. Nervoza je bila velika, ne zato jer se u avionu ne osjećam baš najbolje, nego zato što se bližio trenutak koji mnogi sportaši, pa i ja, smatraju krunom karijere. Danas, nakon istrčanog maratona u Riju tvrdim bez imalo zadrške da nema veće stvari za sportaša nego biti na Olimpijskim igrama. Pogotovo ne za ljude koji su u sport ušli kao rekreativci.

Uzbuđenje na Sambodromu

Uoči starta maratona, u Riju smo bili tek pet, šest dana i njih smo Matea i ja koristile za što bolji i konkretniji trening. Trčale smo svakog dana krugove od 2,6 kilometara oko Olimpijskog sela i start dočekale spremne. Barem smo tako mislile. No, na kakvu god se taktiku odlučili i koliko god se psihički pripremali za utrku života, opet se na startu malo izgubite, potrese vas taj veličanstveni trenutak. Teško je riječima opisati kako sam se osjećala među najboljim svjetskim maratonkama, to je trenutak koji ću zauvijek pamtiti. Taj trenutak mi je oduzeo koncentraciju i u utrku sam krenula puno brže nego sam planirala. Jednostavnije rečeno, ponio me trenutak. K tomu, vrućina je bila zaista velika, a i GPS sat mi se povremeno gasio jer nije mogao pronaći vezu, pa sam na 13. kilometru  shvatila da jako padam u tempu. Kroz glavu mi je prošla misao o odustajanju. Zašto? Zato jer nisam htjela biti posljednja. Srećom, taj trenutak je vrlo kratko trajao, shvatila sam da u svakoj utrci netko mora biti zadnji i tako sam nastavila boreći se s koncentracijom, teškim vremenskim uvjetima i kilometrima.

Malo po malo približavala sam se cilju i kad sam ga ugledala, na ravnici od 100-tinjak metara, okružena tribinama legendarnog Sambodroma, uzbuđenje je postajalo sve veće i veće. Ulazak u cilj definitivno spada u neka od najvećih zadovoljstava koja sam kao sportašica osjetila. Tek u tom trenutku shvatiš da si dio nečeg velikog, spektakularnog, i ostvareno vrijeme odjednom je postalo posve nevažno. Naravno da bih bila sretnija da sam otrčala svoj osobni rekord, no i tih pola minute manje od puna tri sata trčanja nimalo me nije smetalo. Uostalom, iza mene je ostalo 27 maratonki koje su odustale i niz odličnih trkačica čiji su osobni rekordi puno bolji od mojeg.

Tokio 2020? Zašto ne!

Danas nakon tog nevjerojatnog iskustva motiviranija sam za trčanje više nego ikad. Premda sam s 40 godina bila jedna od najstarijih na olimpijskom maratonu, to me neće spriječiti da se nadam i olimpijskoj normi za Tokio 2020. Zvuči čudno i nevjerojatno? Tako meni zvuči činjenica sam od pomalo nezgrapne rekreativke otprije 20 ili 25 godina stigla do 119. mjesta na olimpijskom maratonu. Ništa nije nemoguće, zaista nije. Uz puno volje i odlučnosti, te malo sreće da vas zaobiđu ozljede i pogodite formu baš onda kad treba, snovi se mogu ostvariti.

Moj san je ostvaren u Riju, no to me neće spriječiti da počnem snivati novi i da ga ostvarim za četiri godine u Japanu.

Marija Vrajić