Razlozi zašto se netko počne baviti trčanjem različiti su od čovjeka do čovjeka, neki na stazu izađu zbog zdravlja, neki zbog društva, a ima ih i koji krenu iz znatiželje pa „završe“ na maratonima. Različiti ljudi, različiti razlozi. No činjenica je da postoje dvije vrte trkača-rekreativaca, oni koji treniraju samo ili s nekim od prijatelja i poznanika i cilj im je jednom se okušati na nekoj utrci (makar i od nekoliko kilometara), te oni koji su čvrsto uvjereni da se nikad, ali baš nikad neće prijaviti na neko natjecanje. Hoće li ta druga skupina ljudi i izdržati u svom stavu ili će ih ideja za druženjem i ambicija da provjere koliko su dobri ipak „povući“ na start neke utrke, to će pokazati budućnost.

Andrea Duvančić Janžeković iz Zagreba ipak pripada, uvjetno rečeno, u treću skupinu, među one rekreativce koji se nikad nisu opterećivali time hoće li sudjelovati na utrci ili ne. Prijavila se u Goout! školu trčanja motivirana nedostatkom kondicije i preporukom prijateljice.

Sjajna ekipa, odličan trener

„Trčanjem sam počela trenirati prije dvije godine na nagovor prijateljice uglavnom radi toga što sam shvatila da se ne mogu popeti do prvog kata bez da se zadišem, a i da većinu vremena provodim u zatvorenim prostorijama – uredu, kući, autu i dvorani u kojoj vježbam yogu. Iako nisam baš neki sportski tip, a i trčanje sam na tjelesnom mrzila iz dna duše, ovakav vid rekreacije mi se jako svidio. Ekipa i trener su bili sjajni, krenuli smo polako, a osim trčanja bilo je uključeno i vježbanje“, kazala nam je Andrea dodajući kako je motivacija rasla iz treninga u trening:

„Na početku nisam mogla otrčati ni minutu, no nekako nezamjetno sam prelazila na dionice koje su postajale sve duže i koje sam mogla istrčati. Napredak u istrčanim dionicama bio je vidljiv i brz. Očito se upornost isplatila, no zanimljivo, taj napredak nikad nisam znala iskazati u kilometrima, jer nikad ih nisam mjerila. Jednostavno, trčala sam iz gušta i pratila napredak prema vremenu potrebnom za trening“.

Nažalost, u jeku najvećeg napretka i gušta morala je prekinuti s treninzima. Obiteljska situacija diktirala je posve drukčiji tempo života.

„U siječnju ove godine tata mi je strgao kuk i ja sam prestala sa treninzima jer sam se morala posvetiti njemu. Ponovo sam se vratila u svibnju, ali nisam redovito dolazila na treninge, pa je došlo ljeto, znate kako to katkad ide po ljeti. Ipak, ponovno sam pronašla motivaciju, no nisam odmah otišla u trkačku grupu, nego sam se prebacila na nordijsko hodanje dok ne steknem ponovo neku kondiciju. Tek onda se vraćam trčanju“.

Ovacije na cilju

Prije nego se ipak odlučila iskušati na jednoj od brojnih utrka koje su se tijekom kasnog ljeta i rane jeseni organizirale u Zagrebu , uporno je trenirala, ponovno u dobrom društvu i s odličnim trenerom.

„Ta ekipa s kojom sam trčala zajedno s  trenerom je odlična i motivirajuća, a vjerojatno je to i razlog radi kojeg sam ostala u tome. Nisam neki tip individualca, u grupi je uvijek zabavnije i grupa je odlična podrška“.

A onda je stigla i velika odluka o nastupu na Noćnom maratonu na Bundeku. Jasno, nije trčala duge dionice, zadovoljila se s idejom da trči najkraću.

„Za Grawe noćni maraton se nisam posebno pripremala, išle su moje curke s trčanja i odlučila sam im se pridružiti. Naravno, postojala je trema jer je to bila moja prva utrka i stalno mi se motalo po glavi hoću li ju uspjeti odraditi. No, bez obzira na tremu ta količina nasmijanih ljudi oko mene i ta neka pozitivna vibra naveli su me na odluku da krenem, pogotovo kad sam vidjela i roditelje s manjom djecom rekla sam si ‘ma mogu ja to’. Krenula sam sporo bez ikakvih uputstava i trčala onoliko koliko sam mogla. Malo sam hodala, pa opet trčala. Za vrijeme utrke jako su mi puno pomogli divni ljudi koji su radili na osiguranju staze riječima ohrabrenja i podrškom, jedna od zapamćenih ‘već je puno da ste ovdje’. Moja Janja mi je rekla da utrku moram završiti u određenom vremenu i bilo mi je bitno da unutar tog vremena  stignem na cilj. I stigla sam“.

Ulazak u cilj probudio je posebne emocije u Andreji, emocije koje ostaju zauvijek u sjećanju.

„Osjećaj kod ulaza na cilj – cijeli svijet je moj, uspjela sam! Moje curke plješću i ponosne su na mene kao i ja  na samu sebe, a medalja oko vrata, kao da sam se vratila s Olimpijskih igara. Sad mi to, a vjerojatno i svim’pravim trkačima’, to izgleda smiješno, no to je ono kako sam se ja tada stvarno osjećala“.

Na redu je Wings for life

Nošena fantastičnim sjećanjima na svoju prvu utrku Andrea već planira što i kako dalje. Jasno joj je da za to treba uložiti dodatan trud, no motivacija „zarađena“ na Bundeku očito joj je i više nego dovoljna da ustraje.

„Kako sam sada u prilično lošoj kondiciji, no nadam se da će ići na bolje, ne znam baš za zagrebački maraton. Svakako ću ići na Terry Fox Run u varijanti nordijskog hodanja, a ono što mi je velika želja je nastup na Wings for life sljedeće godine u Zadru. Bila sam na na prošloj utrci, ali samo kao pratnja i ta količina pozitivne energije, taj osjećaj da cijeli grad zajedno s  ljudima diše za tu utrku, ta fenomenalna atmosfera i cijela humanitarna priča vezana uz taj događaj me privukla da se prijavim“.

Neven Miladin